Teatar u gostima

Kad je u vrelo ljeto 2004. svečano otvoren  ponovno podignuti Stari most, svečarske izjave pod fascinantnim lukom mostarskog simbola uglavnom su se svodile na priče o tom danu kao ponovnom ujedinjenju. Mediji, naši i svjetski, pisali su defaultno o spajanju dvije zaraćene obale, o rukama koje se pružaju u zagrljaj za budućnost. Oči svijeta bile su uprte u veliki događaj i nije bilo mjesta našim lokalnim razmiricama, mada smo svi itekako znali da će još puno vode proteći Neretvom dok se svečarske riječi poklope sa stvarnim stanjem stvari. Odnekud se, jednostavno, moralo krenuti…

Igre prijestolja, simbola i etiketa

Svi smo znali, neki su mudro šutjeli, a neki zlobno i naglas primjećivali, da Stari ionako ne spaja dvije donedavno zaraćene obale, nego dvije obale rijeke unutar jedne ratom omeđene i definirane strane, ali općenito gledajući, svi sudionici svečanosti odigrali su tada očekivanu ulogu. Svijetu je trebala simbolika ujedinjenja i pomirenja, a našima, s koje god strane da su dolazili, trebala je promocija dobrih namjera. Gradu je, što je najvažnije na kraju svega, vraćen simbol.

Sve iza reflektora uglavnom je ostalo isto i pametan svijet, kakvog kod nas još uvijek ima, znao je da nas čeka još puno dugog, grbavog i krivudavog puta da bi se poklopila stvarnost s riječima iz svečarskih izjava i da će vrijeme pokazati jesmo li ljudi ili beštije.  Prođe otad skoro četrnaest godina i lagao bih kada bih rekao da se u gradu ništa nije promijenilo. Ljudi vazda nekako navuku stvari na pravu stranu, samo ih treba pustiti na miru da mic po mic rade i surađuju. I onda Stari most postane ono što zbilja i treba biti.

Iako smo u međuvremenu postali svjetski fenomen zbog političkog klinča koji ne popušta i neprovedenih izbora još od 2008., grad se u međuvremenu solidno relaksirao, ljudi su međusobno puno opušteniji i općenito, makar ni traga nema izbacivanju iz lokalnog vokabulara „ove i one strane“, Mostar više nego te 2004. djeluje kao jedan grad.   

Reflektori i vatrometi

No, nećemo pretjerivati, nećemo ovdje biti naivni, Mostar je i dalje daleko od jednog grada. To što narod nije bijesan i što nema ni vremena i volje da reži jedan na drugoga, apsolutno ne znači da ne živimo u podijeljenom gradu. O, ne, iako imamo jedinstvenu gradsku upravu u „neverending mandatu“, u ovom gradu se zna koliko, kome i dokle u netranparentnoj podjeli sitnih šićara. Iako gradom, po obje strane, povazdan zuje dostavljači i raznosačl, uhljebi i radnici, trgovci i kupci, vozači i šetači, namjernici i nenamjernici  s obje strane, to ne znači da se ne zna dokle je čije kad se uključi elektrika i noć prekrije Mostar.

Zna se, da se ne lažemo, tko upravlja svjetlosnim efektima na Starom, a tko ispaljuje vatromet pred Kosačom. Ili još bolje, zna se tko ne smije upravljati svjetlima koja ocrtavaju zastave i likove na Starom, a tko se sigurno neće pitati oko datuma i prigode za vatromet pred Kosačom. Jednima je Proljeće s Maticom, a drugima Mostarsko kulturno ljeto. Jednima je Planinica, a drugima je Fortica, jednima Vodovod RJ 1, a drugima Vodovod RJ 2. Ma koliko mi šutjeli o tome, Mostar funkcionira tako, često na primitivnoj razmjeni „ja tebi, ti meni, pa opet…“.

Politička korektnost u nekorektnim vremenima

Ima toga još, ali nećemo gubiti vrijeme na ono što svi znamo, ali mnogi pristojno šutimo, jer na stranu sve, Mostar je i dalje, na neku čudnu foru, prilično lijepo mjesto za život. Unatoč toni nelogičnosti, dualizama i anomalija, Starmo je zajebana biljka koja ne vene. Mostarci, unatoč i dalje jasnoj podiljenosti, ako ništa datumima iz bliže prošlosti i različitim tumačenjima istih, dišu, žive i rade kao da se može i mora. Unatoč ratu koji se nastavlja simbolima i simbolikama, kako u pismu, tako i u riječima, unatoč stalnom prisvajanju i priheftavanju, svemu pridodanom medijski praćenom  hinjaluku koji nikad nije prestao, a koji samo čeka priliku da se nastavi na prvom brdu, stadionu ili vjerskom objektu, Mostar živi lajf kakav teško da bi neki drugi grad na svijetu u ovakvim okolnostima uopće živio.

I u tom lajfu, evo nam obnovljenog Partizanskog spomen groblja. Evo nam Partize, što bi mi ovdje rekli. Čudno je, meni je barem tako izgledalo, nekako kad je nabrzaka. Neću kriti da mi je zaigralo oko srca kad sam čuo, pa onda i vidio da se radi, jer Partiza je dio mog djetinjstva i (pogotovo) mladosti i odavno govorim i pišem da je bilo pameti (kao što nije) čuda su se mogla učiniti s tim grandioznim Bogdanovićevim djelom, pa da svak' bude zadovoljan. I jedni i drugi – i turisti! Jer, lova je lijek za sve. Činjenica je da me nije bilo gore odavno, pogotovo otkad su se pojavili profesionalni fašisti i antifašisti govori o tome da je teško broditi u igri simbola. Osjećam se suvišan u navijačkom okruženju i u tjeranju tuka na utuk.

Domaći – Gosti 0:1?

I, moram priznati, da jutros imam pomiješane osjećaje. Iako je i sam federalni premijer, kao jedan od meštara jučerašnje ceremonije, gafom pri izjavi dokazao koliko je uobičajena podjela na fašiste i antifašiste  prečesto ovdje tek suhi alat za etiketiranje onog drugog, a ne dubinsko shvaćanje barem jednog od ta dva pojma, ostat će upisano da je ponovno otvaranje Partizanskog, za razliku od ceremonije Starog mosta ostalo bez velikih poruka ujedinjenja svih u gradu i pružanja ruku jednih drugima. Naprotiv, na Partizanskom su bili jedni, ali nisu bili drugi. I dobar dio toga sveo se na politikanstvo, nabrzaka sročene inat izjave i mješanje baba i žaba. Od državnog premijera do (nenazočnog) gradonačelnika. Previše tamnih odijela, tamnih naočala, tamnih oblaka u kontrastu sa konačno zabijeljelim spomenikom.

Da vam iskren budem, nekako mi nije slučajno kako je i nebo  na kraju proplakalo, a mostarska kiša sprala dio pomalo gorkog okusa. A vrijeme će ionako pokazati je li ovo bio teatar u gostima, koji ni naoko uvrijeđenom nepozvanom domaćinu nije tako teško pao. I je li u stalnoj igri u kojoj je Mostar zaslužio puno bolje, opet odigrana jedna prava prvenstvena utakmica. Pratit ćemo reflektore i vatromete, oni će nam opet uskoro reći kako stoje stvari. Pratit ćemo i Partizu, gdje ostaje pitanje – što sutra? Ima tu još puno, puno posla. I na ljudima i na beštijama. Ovo za sad je tek čišćenje fasade, suština je slabo dirnuta. Opet će Mostarci „s obje strane“ reći zadnju, ali za početak, potrebne su nam poruke, barem onakve kakve su bile 2004. pod Starim mostom. Cesta je grbava, krivudava i zahtjevna, ali ako ne znate pomoći, barem nam ne odmažite.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.