Ćaća, bumerang se uvijek vraća!

Svako malo dogodi se neka tragedija u prometu na našim cestama koja potakne raspravu o tome kako funkcioniramo, kako živimo i čemu se nadamo. I tako, mi se od tragedije do tragedije zgražavamo, čudimo i iščuđavamo, ali se zapravo malo toga promijeni. Pojedu dani i ljutnju i bijes, pojedu dani entuzijazam i utopi se sve u neke nove događaje kojima obiluje naša svakodnevnica. Predlože se novi zakoni, povećaju kazne, ali ako mene pitate, sve je manje onih koji zakone provode i sve je manje onih koji se zakona boje.

Ono što ostane je opet isti nemar, nerad i javašluk, drugim riječima – ostane država po mjeri čovjeka, pojedinca koji je skužio da se u okviru svojih svakodnevnih aktivnosti nema baš koga plašiti – a to vrijedi za sve, od ''pilota'' koji prolaze kroz crveno na semaforu, pa sve do onih koji šape drže na javnim financijama.

Važno je da nisam ja!

Ali, nemojte sada odmahivati rukom, rasterujući tako automatski krivicu od sebe samih, kao da tjerate dosadnu muhu govnaru. Nemojte govoriti kako su to tamo neki drugi, oni stalni krivci, kako se to vas ne tiče i kako ste vi pravovjerni, kako ste vi od onih koji su u ovoj državi stalno za pravicu, red i disciplinu i kako ste vi ta ''jebena strana'' preko koje se sve prelomilo. Malo mi je previše svih vas koji ste ''jebena strana'' i već ste mi malo na vrh neke stvari, da vam iskreno kažem. Pa i mene, skupa s vama!

Dovoljno je stati na pločnik i gledati bilo koju ulicu u ovom gradu i gledati kako i kuda prelazite cestu, pratiti kako ne marite za pravila i zakone, kako se nudite vozačima da vas pokupe na slabo preglednom dijelu ulice, skrivene iza parkiranog autobusa ili kamiona. Baš da se čovjek pita – kako li tek kršite pravila, zakone i norme kad se to ne vidi i kad ne prijeti izravna opasnost?

Da, dovoljno je pogledati i sve te samovoljnike za volanom, koji danas jesu možda neki drugi, ali sutra ćete to biti i vi. Sutra ćete i vi lakonski upaliti sva četiri i samo svom dupetu ugoditi izlaskom „samo sekund da trknem prekoputa“ u trajanju od petnaest minuta. Sutra ćete i vi, u nekoj specifičnoj žurbi, osjetiti kako vas lupka vražičak iza lijevog uha i usput šapuće, i nagaziti po njegovom nagovoru kroz crveno. Zašto? Zato što znate da se može, da vas neće nitko…

Nije vas on nagovorio…sami ste pristali!

Zapravo, ne postoji nikakav vražićak, sve ste to vi. U zemlji u kojoj svatko na svom nivou pokušava ''zajebati državu'', zaobići Zakon i preskočiti red, epilog je uvijek tragičan. Čak i kada mislite da ste uhvatili Boga za bradu i da vam nitko ništa ne može, velika je mogućnost da ćete baš taj dan sasvim normalno krenuti preko ulice dok vam je upaljeno zeleno, a njima crveno…ili će to biti netko vama drag, na zelenom, na crvenom, pješice ili za volanom, sasvim svejedno.

Znate, svaki put kad zaobiđete zakon, vi zapravo zazivate bumerang. Morate biti svjesni da niste samo vi taj odabrani koji to može i da će ih biti još koji će uraditi to isto. Nadam se da ste svjesni da u takvoj zemlji onda imate previše onih koji se na zakone ne osvrću i da živite u zemlji u kojoj su zakoni samo tariguz. Ako ste sretni jer ste zajebali zakon, drugi zakon će vam možda to sutra naplatiti. I to ne zakonski, nego baš zato jer ga netko drugi nije ispooštovao. Od prostog neuzimanja ili neizdavanja računa, preko ''daj mi vidi ono, sredi mi'', pa sve do ''nema problema, sve je ono sređeno'', previše bumeranga leti ovom zemljom da nam se kad – tad neki od njih neće obiti o glavu. S tragičnim posljedicama.

Neće mene garant!

U zemlji foliranata, nažalost, tragedije su stvarne. Tu nema folirancije. Zato, ne odmahujte rukom, pogledajte gdje ste vi u svemu tome i jeste li zbilja ''jebena strana'', nevina i iskrena, ili ste i vi bacač bumeranga…koji se, naučili smo to valjda, uvijek vraća. Pa bio ti siromašan ili bogat, crn ili rogat, on se uvijek vraća…i nikad se ne zna gdje, koga i kada će udariti.