7 novinara, tri anarhista, slučajni prolaznik, a o psu da i ne govorimo...

Kad su bili oni JMBG prosvjedi, sjećate se, a neki su to čak nazivali i revolucijom (bebolucijom) forsirala se stalno solidarnost čitave BiH. Kao ono, evo vam je došao kraj, sad mi preuzimamo, ujedinjeni u svojoj nakani, sad ćemo vas istjerati na ulicu, a zemlja će biti u rukama nas pravednih.

Ispočetka je bilo i naivnih koji su se ponadali. A kako i ne bi, dolazila medijska potpora „ustanicima“ u Sarajevu iz čitave zemlje, reporteri s lica mjesta, nabrijani ljudi na ulicama bosanskih gradova. A digao se, sjećate se, i naš Mostar.

I taj Mostar kad se digne, to nekako uvijek izgleda izvještačeno, tanko i stavljeno u konekst TV priloga u kojem se inzistira „da su građani Mostara ovime poslali jasnu potporu i poruku“ (a iza u vrh glave dvadeset ljudi) – izgleda nekako jadno. K'o kakva šega, Nadrealisti, Monty Python.

Svi znamo da je sve to s JMBG-om bilo „Tralala Švabo“, makar je preko televizora djelovalo uzbudljivo i makar je privremeno zaustavljena blamaža s JMBG-om. Ali, bješe to ni R od revolucije, no u ovakvoj zemlji i ovakvom društvu – opet nešto. Što god da je bilo, bilo je.

A, u svemu tome, ono što se Mostar dignuo, bolje da se nije ni dizao. Mostar se uvijek nekako izblamira, pa i kad šuti i kad proteste diže. I meni od svih tih JMBG prosvjeda u glavi ostao Mostar, kao grad kojeg ne možeš dignuti sve da ga na dizalicu postaviš.

Mostaru je,kad malo razmisliš, definitivno bolje da se ne diže. Jer, meka je ovo ovdje čuna, kako god okreneš. Ako smo nekad bili jake žile i kurčeviti (a i to je, brate, više bila bajka za naivne, samohvala na kvadrat), sad smo već dugoročno oboljeli od mekokitisa. Kita bi se još i digla, ali svako jaje u ovom gradu na svoju stranu vuče. Nema sinkronizacije. Kako nam funkcioniraju odnosi gradonačelnika i gradskog vijeća, tako su nam i jaja sinkronizirana. Bolje da se ne blamiramo. Ako se već nećemo prvi ustati, što je sigurno da nećemo, jer oba jaja moraju tada djelovati ujedinjeno , onda bolje da se ne ustajemo nikako!

A Mostar se, zapravo, i ne diže. Tu i tamo pokoji aktivist, poneki lik iz neke od NVO, netko ljut na sve, netko ufuran u anarhizam, netko tko sanja da bude k'o Čegevara, pa izađe maloproluftirati „vjetnamku“, sveukupno jedva par desetaka ljudi. U gradu od 110.000 stanovnika. TUGA.

Ja ne idem na prosvjede. Priznajem. Ali, priznajem i da me bude stid kad vidim prilog s istih. I što ćete mi sad?

Mostar je čuđenje u svijetu. Ovako, kad vidiš mostarske prosvjede po principu "Digla i žaba nogu kad je vidjela da konja potkivaju" dođe ti nekako slabo i prođe te volja za prosvjedima. Mostarska potpora može samo "sjebati" one gore prosvjednike. Jer je nefokusirana, neorganizirana, neutemeljena u stvarnosti. Zar nije tužno vidjeti tako malo ljudi, a okolo šibaju automobili, dostavna vozila, kamioni? Događa se "revolucija", a okolo svi rade svoj posao?

A evo, u Tuzli se događa narod (ili kako to već popularno jednom nazvaše), dolazi solidarnost iz drugih gradova, Sarajevo, Zenica, Bihać, portali se nadovezuju spektakularnim naslovima , reklo bi se, evo opet "kraja vladavini lopova", revolucija samo što nije. Naravno, gladnih, nemoćnih, obespravljenih sve je više, mora negdje puknuti, a Mostar,iako je stanje ovdje isto očajno, u svemu k'o krme u Teheranu, kao da nije to ista država. Distrikt Brčko je više u Federaciji nego Mostar.

Mostar i ovaj put daje potporu kao i svaki put – Sedam novinara, tri anarhista, dva aktivista, jedan slučajni prolaznik, a o psu i da ne govorimo. Što je to u ovom gradu što ga čini drukčijim? Podijeljenost? Da! Jer ako se prosvjednici nekako i artikuliraju, dovoljno je da netko vikne "Dolje,lopovi!" i povede ljude u juriš na Zgradu Vlade, ali je i sasvim dovoljno da netko donese određenu zastavu i da pola okupljenih odustane. Dovoljno je da se bude malo netaktičan u zahtjevima, pa da dobar dio raspoloženih za prosvjede kaže kako to ipak nije njihovo okupljanje. Zar nije tako? Zar nismo ni nakon dvadeset godina isti oni koji kada ciljaju na problem ciljaju protiv onih koji stanuju iza Hita?

Kad u Mostaru kažeš – „Dolje lopovi!“, misliš li na sve odreda ili samo na one koje ne poznaješ, koji nisu tvoji, a za koje smatraš da su prvi krivi za sve? Koga vidiš kada gledaš mrsku vlast? Je li to gradonačelnik? Predsjednik Vlade? Je li to prvi čovjek neke stranke i ako jeste onda koje stranke? Je li ta stranka naša ili vaša? Je li tvoja ili moja? Ispred koje zgrade u ovom gradu treba prosvjedovati? Na koja vrata pokucati? Gdje je u ovom gradu glavni problem, pa da ga rješavamo? Svako jaje,ovisi je li lijevo ili desno, ima svoju perspektivu problema. A čuna sve mlohavija i mlohavija.

Jesu li stoga mostarski prosvjedi tek casual izlazak na čist zrak, okupljanje par poznanika ili zbilja neka poruka da je ovaj grad sazrio za poručiti nekome nešto? Sve samo ne ovo treće.

Podijeljen, degradiran, prekinut po nitima, Mostar je karikatura. U svakoj situaciji. Nažalost, ili na sreću, ovisi kako se uzme, kad vidiš okupljenih sedam novinara, tri anarhista, dva aktivista, jednog slučajnog prolaznika, a o psu i da ne govorimo, sve ti bude jasno.

Mostarci, onih 110.000 minus ovi iznad navedeni, vjerovatno čekaju svog Vitalija Klička, pardon, Valentina Inzka. Da uleti i riješi stvar.A Inzko, kao što znamo, može samo poslati pismo potpore. "Izdržite, ja sam uz vas!"

Jedino je to tužnija stvar od potpore koju Mostar pruža Tuzli.