U vremenu masovne proizvodnje i potrage za savršenim, uniformnim plodom, stare sorte voća tiho, ali odlučno vraćaju svoje zasluženo mjesto. Njihova vrijednost ne leži samo u bogatom povijesnom i kulturnom nasljeđu, već i u iznimnom potencijalu da odgovore na suvremene izazove u voćarstvu.
Kako ističe Dragan Bejatović, savjetodavac Poljoprivredne savjetodavne službe Republike Srpske (PSSRS), u doba klimatskih promjena i sve veće potražnje za autentičnim i zdravim proizvodima, stare sorte nameću se kao važan resurs – genetski, tržišno i ekološki, piše AgroKlub.
Stare sorte često imaju veću prirodnu otpornost na bolesti i štetnike, što smanjuje potrebu za kemijskim sredstvima u proizvodnji. Tijekom generacija prilagodile su se lokalnim agroekološkim uvjetima, čineći ih pogodnima za uzgoj na tradicionalnim voćarskim područjima bez intenzivnih agrotehničkih mjera.
"Njihove specifične organoleptičke osobine – izražen miris, okus i tekstura ploda – iznimno su vrijedne u preradi tradicionalnih proizvoda poput rakija, džemova, sokova i suhog voća", kaže Bejatović, naglašavajući njihov doprinos očuvanju biološke raznolikosti i ruralnog identiteta.
Na prostoru Bosne i Hercegovine i šire regije desetljećima se njeguju brojne stare i autohtone sorte voća, među kojima se ističu jabuke poput Petrovače, Kolačare, Šarenike, Paradije, Zimnjare, Kožare, Bobovca i Senabije, zatim kruške poput Takiše, Budaljače, Karamana, Ječmenke, Mrkaljuše, Krakače, Šećerke i Turšijače.
Od šljiva posebno su poznate Mađarice, Trnovače, Bilske rane, Požegače, Dragačice i Zelene ranke, dok se među trešnjama i višnjama ističu Oblačinska višnja, Kiselača, Krupnjača i Klašnjača.
Stare sorte posebno su važne u organskoj proizvodnji jer zahtijevaju manje zaštite i gnojidbe. Njihov autentičan karakter može se iskoristiti u ruralnom turizmu kroz voćarske manifestacije, degustacije i etno-ponudu. Pruža se i mogućnost brendiranja proizvoda i zaštite geografskog podrijetla.
"Upravo one daju prepoznatljiv kvalitet rakiji, tradicionalnim džemovima, sokovima i suhom voću koje potrošači sve više traže", ističe Bejatović. Ipak, suočavaju se s izazovima – nedostatkom kvalitetnog sadnog materijala, slabim interesom tržišta i izostankom sustavnog pristupa revitalizaciji.
Prema njegovim riječima, potrebno je provesti mapiranje i identifikaciju sorti, osnivati kolekcijske voćnjake i banke gena te kroz ruralni razvoj podržati proizvođače. Važna je i edukacija proizvođača i potrošača o vrijednosti i potencijalu starih sorti.
"Ne treba ih promatrati kao relikt prošlosti, već kao značajan resurs budućnosti – svjedoke tradicije i ključne nositelje održivosti i otpornosti u voćarstvu", dodaje Bejatović. Njihov značaj vidi se u otpornosti na klimatske i biološke stresove, nutritivnoj vrijednosti, organoleptičkoj kvaliteti, potencijalu za specijalizirana tržišta i očuvanju lokalne baštine.
Zaključuje kako njihova obnova mora biti dio strateških planova u poljoprivredi i ruralnom razvoju: "Ulaganje u stare sorte znači ulaganje u raznolikost, otpornost i kvalitet – tri vrijednosti koje suvremenoj poljoprivredi sve više nedostaju."
