Proizvodnja duhana u Bosni i Hercegovini ima dugu povijest, a prvi podaci o njegovom uzgoju potiču iz 17. stoljeća. Iako precizni datumi kada je duhan uveden u BiH nisu poznati, vjeruje se da je to bilo kroz trgovinske veze s Mletačkom republikom, putem Dalmacije.
Duhan se najprije uzgajao u Hercegovini, a širio je u druge dijelove zemlje. Već u 17. stoljeću spominje se krijumčarenje duhana iz Hercegovine u Dubrovačku republiku, što potvrđuje da je proizvodnja već postojala. S vremenom je uzgoj duhana postao šire rasprostranjen, a 18. i 19. stoljeće svjedoče o širenju proizvodnje u Hercegovini i Bosni, što je uvelike omogućilo i porast trgovine duhanom.
Navika pušenja u BiH zabilježena je polovinom 17. stoljeća, a putopisci tog vremena, poput Henryja Blounta i Poulleta, svjedoče o popularnosti pušenja nargile u sarajevskim i mostarskim kavanama. Iako pušenje nije bilo univerzalno prihvaćeno, pjesnici poput Šejha Hasana Kaimije pisali su protiv pušenja, ističući njegovu štetnost. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, duhan se uzgajao uglavnom za vlastite potrebe, a manji dio se prodavao ili razmjenjivao. Također, u tom periodu postojale su i specijalizirane radnje i esnafi, poput tutundžija i havandžija, koji su se bavili rezanjem i prodajom duhana.
U 19. stoljeću, pod vlašću Turske, proizvodnja duhana bila je slobodna i nisu postojala ograničenja u sadnji, no proizvođači su morali davati desetinu. No pravi uspon u organizaciji duhanske industrije dolazi s dolaskom Austro-Ugarske. Uvođenjem monopola na duhan 1880. godine, BiH je započela organiziranu proizvodnju i otkup duhana.
U Hercegovini, gdje je uzgojen najkvalitetniji duhan, osnovane su duhanske stanice, a proizvođači su dobivali predujmove za sadnju.
Proces osnivanja otkupnih ureda (duhanskih stanica) započeo je 1880. godine, kada je otvorena prva duhanska stanica u Mostaru, koja je postala najstariji duhanski objekt u Hercegovini. Sljedeće godine, 1881., otvaraju se otkupni uredi u Ljubuškom i Trebinju, a 1885. godine slijedi Stolac.
Tijekom 1887. godine, otkupni ured u Srebrenici je ukinut i zamijenjen otkupnim uredom u Bratuncu. Čapljina je dobila svoj otkupni ured 1891. godine, dok su Ljubinje i Foča dobili svoje otkupne stanice 1892. godine. Posljednja duhaanska stanica otvorena je 1912. godine u Širokom Brijegu, a Bratunac je također dobio svoju stanicu iste godine.
Uspostavom monopola, duhan se počeo uzgajati prema strogim pravilima, a kvaliteta duhana je postala ključna. Monopol je omogućio da se hercegovački duhan izvozi i koristi u cigaretama za bečki dvor, a kvaliteta tog duhana postala je poznata širom Europe.
Proizvodnja je počela opadati tijekom Prvog svjetskog rata, a smanjenje radne snage i loši prinosi uslijed suše smanjili su proizvodnju.
Nakon Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina postaje dio Kraljevine Jugoslavije, što je značajno utjecalo na proizvodnju duhana. Uvođenjem državnog monopola na duhan, temeljenog na prethodnim praksama iz Kraljevine Srbije, uprava je preselila u Beograd. Stručnjaci iz Austro-Ugarske, koji su ranije bili ključni za razvoj duhanske industrije, vratili su se u svoje zemlje, a novi stručnjaci iz Srbije i Makedonije nisu poznavali specifičnosti hercegovačkog duhana.
Ova situacija uzrokovala je teže uvjete za proizvodnju u Hercegovini. Do 1921. godine, pravo na sadnju duhana za vlastite potrebe ukinuto je, a pet godina kasnije ukinuto je i pravo na “pušilulu”. Time je prodaja hercegovačkog duhana postala ograničena, dok su ga zamijenili duhani iz Bugarske i Grčke. Duhan iz Hercegovine počinje gubiti tržište, a država usmjerava politiku prema poticanju proizvodnje duhana u drugim regijama.
Prema izvještaju Jugoslavenskog lista iz 1927. godine, politička situacija imala je značajan utjecaj na proizvodnju. Broj struka u selima koja su bila politički protivna vlasti smanjen je drastično, dok su u “provladinim” selima ostale iste količine. Osim političkog pritiska, visokoproduktivni hercegovački seljaci suočavali su se s niskim otkupnim cijenama.
Udruženje sadilaca duhana igralo je ključnu ulogu u borbi za bolji položaj hercegovačkog duhana na tržištu. Aktivno su se zalagala za melioraciju polja u Hercegovini, gdje bi se uzgajale žitarice, a duhan na brdskim staništima. Godine 1939. predložili su osnivanje Duhanskog instituta za hercegovački tip duhana, što je postalo stvarnost 16 godina kasnije.
S razvojem tržišta, 1940. godine proizvodnja duhana u Hercegovini povećana je na gotovo 9.000 tona, a broj proizvođača porastao je na 24.000. Kroz godine, cijene su se mijenjale, a duhan je postao ključna poljoprivredna kultura. Međutim, problemi poput korupcije u otkupu, smanjenja količina duhana i oscilacija u proizvodnji nastavili su oblikovati poljoprivrednu situaciju u Hercegovini.
Proizvodnja duhana u Bosni i Hercegovini kroz razdoblje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) prošla je kroz četiri ključne etape, obilježene različitim ekonomskim, društvenim i tehnološkim izazovima.
Prva etapa, od 1946. do 1960. godine, označena je obnovom zemlje nakon ratnih razaranja. Tijekom ovog razdoblja uspostavljen je sustav seljačkih radnih zadruga i osnivanje novih poduzeća za proizvodnju, otkup i obradu duhana. Iako je proizvodnja duhana tijekom ratnih godina značajno opala, početak obnovnih godina donio je izgradnju ferm-zavoda i uveden je postupak vansezonske fermentacije. Taj je korak olakšao manipulaciju duhanom i smanjio potrebu za velikim skladišnim prostorom.
U drugoj etapi, od 1961. do 1964. godine, pojavila se nova prijetnja za proizvodnju - gljivična bolest plamenjača (Peronospora tabacina Adam), koja je izazvala velike štete. Tada je proizvodnja drastično opala, a u 1961. godini proizvedeno je manje od 2.000 tona. Stručne službe Duhanskog instituta brzo su reagirale i implementirale zaštitu, čime se proizvodnja udvostručila u sljedećoj godini.
Treća etapa, od 1965. do sredine 1980-ih, bila je obilježena stabilizacijom proizvodnje. Uvođenjem visoko prinosnih sorti, poput velikog hercegovca, proizvodnja je počela rasti, a najviše je dostignuta 1976. godine, kada je u Hercegovini proizvedeno 12.290 tona duhana. Ovaj period također je uključivao napredak u tehnologiji obrade, kao što je sustav tonga manipulacije, koji je ubrzao proces obrade i smanjio potrebu za radnom snagom.
U četvrtoj etapi, koja je trajala do raspada Jugoslavije, proizvodnja je počela stagnirati, smanjujući se sa 5.000 do 7.000 tona. Proizvođači su se suočavali s ekonomskim izazovima i opadanjem broja proizvođača. Virus prstenastog venuća rajčice također je utjecao na proizvodnju, no stručne službe su brzo reagirale i primijenile mjere suzbijanja bolesti.
Tijekom cijelog razdoblja, Hercegovina je bila poznata po proizvodnji visokokvalitetnog duhana, koji je izvožen u razne zemlje, uključujući Egipat, Alžir i Čehoslovačku. Iako se kvaliteta duhana u Bosni razlikovala, hercegovački duhan i dalje je bio prepoznat kao jedan od najboljih u Jugoslaviji.
U Jugoslaviji su postojale i tvornice cigareta koje su proizvodile veliki broj cigareta, od kojih su mnoge uključivale hercegovački duhan. Unatoč problemima s proizvodnjom, poput suša i bolesti, duhan je ostao ključna poljoprivredna kultura za mnoge obitelji u Hercegovini i Bosni, donoseći ekonomski prosperitet, ali i izazove.
Nakon raspada zajedničke Jugoslavije, nestalo je i jedinstveno duhansko tržište, što je ozbiljno utjecalo na mogućnosti plasmana bosanskohercegovačkog duhana. Ratna događanja u prvim godinama samostalnosti Bosne i Hercegovine dodatno su pogoršala situaciju, smanjujući proizvodnju i izvozne kapacitete.
U poslijeratnim godinama nastavili su se trendovi smanjenja tržišta i proizvodnje, s padom interesa za duhan. Proizvodnja je postupno opadala, a poduzeća za otkup duhana prestajala su s ugovaranjem otkupa. Zadnje duhanske stanice u BiH, u Stocu i Ljubinju, zatvorene su 2011. i 2013. godine, što je označilo kraj jednog od ključnih sektora poljoprivrede u Hercegovini.
Informacije korištene u ovom tekstu preuzete su iz monografije ''65 godina od osnivanja Duhanskog instituta Mostar i 90 godina duhanske pokusne službe u Bosni i Hercegovini'', čiji su autori prof. dr. sc. Jure Beljo i prof. dr. sc. Marko Ivanković.
