Prva znanstvenoistraživačka institucija u poljoprivredi na prostoru BiH niče upravo u Mostaru, na današnji dan davne 1952. godine, a njegovim osnivanjem na području Hercegovine kreće sustavno i temeljito istraživanje duhana.
Duhanski institut Mostar bio je ključni nositelj razvoja duhanske proizvodnje u BiH. Riješio je pitanje sortimenta i gnojidbe, spasio proizvodnju nakon pojave plamenjače 1960., te modernizirao obradu prelaskom na tonga sustav. Uvođenjem sorte stolac 17 preporodio je proizvodnju u Posavini i otvorio put većem interesu tvornica cigareta.
Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata potražnja za hercegovačkim duhanom raste zbog njegove iznimne kvalitete. Uzgoj duhana tako postaje važna djelatnost, ne samo za proizvođače nego i za državu, koja uvidjevši da može ubirati prihode shvaća da od unaprjeđenja proizvodne ovog "hercegovačkog dukata" može samo profitirati.
Nakon Drugog svjetskog rata postalo je jasno da model podređenosti hercegovačke Duhanske ogledne stanice institutu u makedonskom Prilepu ne funkcionira zbog udaljenosti i različitih agroklimatskih uvjeta. Hercegovina je tada davala gotovo 40 % ukupne jugoslavenske proizvodnje duhana, a osnivanje vlastitog instituta nametalo se kao nužnost.
Prvi je prijedlog dao Savez sadilaca duhana još 1939., no tada je nastupio rat i inicijativa je propala. Početkom pedesetih godina, zahvaljujući radu oglednih duhanskih stanica, duhanske operative i Poljoprivredne škole u Čapljini, stasala je generacija agronoma i stručnjaka spremna preuzeti taj zadatak. Time su se stekli uvjeti za osnivanje Duhanskog instituta u Hercegovini, neposredno u srcu proizvodnog područja.
Inicijativa je ubrzo upućena vladi, a vlada je 17. rujna 1952. donijela rješenje o njegovu osnivanju i definirala osnovne zadatke: istraživanje u cilju povećanja kvalitete i količine duhana, selekcija i proizvodnja sjemena, proučavanje bolesti i štetnika, kemijske analize, tehnologija obrade i ekonomika duhana.
U prvim godinama djelovanja Institut je bio smješten u Poljoprivrednom zavodu, a već 1957. uselio je u nove zgrade. Svečano ga je 1958. otvorio Osman Karabegović. U njegovu su radu sudjelovali najstručniji agronomi i znanstvenici tog vremena, a već 1953. uspostavljena je mreža pokusnih polja diljem Hercegovine.
Od 1959. Institut je proglašen samostalnom znanstvenom ustanovom, a 1962. i službeno registriran. Financirao se različitim izvorima – od republičkog proračuna, Savezne industrijske komore, vlastitih prihoda od duhana i ugovora s poduzećima.
Prvi direktor Duhanskog instituta bio je Pero Ivanović, a već od 1953. krenula je mreža pokusnih polja diljem Hercegovine. Institut se bavio selekcijom sorata, proizvodnjom sjemena, istraživanjem bolesti i štetnika, analizom tla i gnojidbe te tehnologijom obrade. Već sredinom 1950-ih počela su i ispitivanja mehanizacije – od motokultivatora do poluautomatskog zalijevanja rasada – što je revolucioniralo proizvodnju.
Ipak, najveća postignuća instituta se zasigurno ogledaju u stvaranju novih sorti.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata započela su sustavna ispitivanja postojećih domaćih i stranih sorata duhana. Najprije su se provodila na Oglednoj stanici u Domanovićima (1947. – 1950.), a zatim u novoosnovanom Duhanskom institutu. U prvim pokusima testirane su hercegovačke sorte poput ravnjaka, tanče mamića, bubalovca i stubice, zajedno s vojvođanskim i američkim sortama.
Kasnija istraživanja proširila su se na ekosorte iz Dalmacije, Crne Gore, Hercegovine i Italije, a provedena su i obimna križanja radi poboljšanja prinosa i otpornosti. Tako su nastale nove sorte šeginovac, veliki hercegovac i VH32, koje su 1980-ih zauzimale većinu površina pod duhanom u Hercegovini.
Posebno važna bila je pojava sorte Stolac 17, prilagođene uvjetima na području Bosne, kojom je sredinom 1960-ih u Posavini uvedena proizvodnja virdžinijskog duhana (flue-cured). Time je spašena proizvodnja u Bosni, koja je bila pred gašenjem zbog niske kvalitete dotadašnjeg duhana.
"Uzgoj sorte stolac 17 značio je prekretnicu u proizvodnji duhana na području Bosne. Do tada se u Bosni proizvodio hercegovački tip duhana sušen na suncu, a na tržištu se definirao kao Bosanski ravnjak.
Međutim zbog drugačijih klimatskih uvjeta taj je duhan bio loše kvalitete i mogao se upotrijebiti samo za cigarete nižih kvalitetnih grupa. Otkupna je cijena tog duhana bila znatno niža nego istog duhana u Hercegovini, pa proizvođači nisu bili zainteresirani za takvu proizvodnju i postupno su odustajali od uzgoja duhana. Zbog toga je proizvodnja duhana na ovom području bila pred gašenjem. Sve je to promijenjeno uvođenjem sorte stolac 17 i prelaskom na proizvodnju flue-cured duhana. Nakon toga uzgoj duhana u Bosni ima stalni trend rasta."
Kasnija križanja donijela su hibride poput P1 i svijetle hercegovine 2 i 3, prilagođene zahtjevima tržišta cigareta koje je sve više tražilo lagane i svijetle tipove duhana.
Uz razvoj novih sorata, Duhanski institut imao je stalnu zadaću proizvodnje i kontrole selekcioniranog sjemena za sve proizvođače u Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori, čime je postao ključna institucija za očuvanje i modernizaciju duhanske proizvodnje u regiji.
Stalni je zadatak Odjeljenja za selekciju bio je proizvodnja selekcioniranog sjemena duhanskih sorti, prema zahtjevima sadilaca. Sjeme je za potrebe sadilaca isporučivano poduzećima za proizvodnju.
Duhanski institut je od strane Republičkog sekretarijata za poljoprivredu SR BiH bio ovlašten kao jedina institucija u Republici za proizvodnju, doradu i stručnu kontrolu proizvodnje sjemena hercegovačkih sorata. To je ovlaštenje kasnije automatizmom preneseno na pravne sljednike Duhanskog instituta.
Razvoj mehanizacije u duhanskoj proizvodnji Hercegovine bio je jedan od ključnih zadataka Duhanskog instituta. Već sredinom 1950-ih započela su ispitivanja sitne mehanizacije, a 1967. godine preporučeni su motokultivatori – motorne kopačice koje su brzo našle široku primjenu u privatnom sektoru. Istodobno je konstruiran uređaj za poluautomatsko zalijevanje rasada, čime je znatno smanjena potreba za radnom snagom, a uveden je i novi tip polutoplih lijeha otpornih na peronosporu. Zahvaljujući tim inovacijama, proces proizvodnje duhana postao je učinkovitiji i prilagođen suvremenim tehnološkim zahtjevima.
Osnivanjem tehnološkog odjeljenja u Duhanskom institutu Mostar prvi put je sustavno proučavana primarna i konačna obrada hercegovačkog tipa duhana znanstvenim metodama. Istraživanja su započela na području fermentacije i sušenja, s ciljem očuvanja kvalitete i tipičnih svojstava duhana. Uvedena su rješenja poput univerzalnih sušila s polietilenskim pokrivačem, a kasnije se radilo na unaprjeđenju manipulacije i pakiranja kroz tonga sustav.
Budući da taj sustav nije davao zadovoljavajuće rezultate za krupnolisne sorte, razvijena je nova tehnološka linija koja je našla širu primjenu i izvan Hercegovine.
Tijekom 1970-ih i 1980-ih uvedeni su modernizirani procesi obrade temeljeni na kondicioniranju i enzimatskoj fermentaciji, uz potpunu mehanizaciju. Odjeljenje je istraživalo i primjenu solarne energije u sušenju duhana, čime je dodatno smanjena cijena proizvodnje i povećana učinkovitost.
Odjeljenje je također provodilo ispitivanja sunčanih kolektora vlastite konstrukcije za sušenje duhana tipa berlej u Orašju. Takva rješenja omogućila su skraćenje trajanja procesa sušenja i veći obrt duhana u postojećim sušnicama. Istodobno je razrađeno idejno rješenje primjene solarne energije za sušenje virdžinijskog tipa duhana u postojećim sušnicama na topli zrak, čime su se kombiniranim načinom sušenja znatno smanjili troškovi proizvodnje.
Tijekom cijelog svog postojanja Duhanski je institut u svom sastavu uz odjeljenja u samom institutu imao dvije pokusne stanice, u Domanovićima i Orašju.
U razdoblju od 1952. do 1981. godine kroz Duhanski institut Mostar, pokusne stanice i pokusna polja prošlo je više desetaka zaposlenika različitih profila – od znanstvenih savjetnika do pomoćnih radnika. U samom Institutu radilo je oko 30-ak znanstvenih i stručnih suradnika, među kojima i prvi direktor Pero Ivanović te niz inženjera i asistenata koji su ostavili značajan trag u istraživačkom radu. Uz njih je bilo i više od 15 tehničkih suradnika i laboranata, koji su obavljali ključne operativne i analitičke poslove.
Administraciju, računovodstvo i ekonomsku službu činilo je 20-ak zaposlenika, dok je u logistici, održavanju, vožnji i pomoćnim poslovima bilo angažirano više od 25 radnika i radnica. Posebno se ističe da su neki od njih u Institutu proveli cijeli radni vijek, od osnivanja pa do umirovljenja.
Ukupno, tijekom tri desetljeća postojanja, Duhanski institut Mostar zapošljavao je više od 90 ljudi, čime je predstavljao jednu od važnih stručnih i znanstvenih institucija Hercegovine u to vrijeme.
Duhanski institut, kao samostalna znanstvenoistraživačka institucija, 1981. godine spojio se s Istraživačko-razvojnim centrom u novu ustanovu – Istraživačko-razvojni institut u sastavu APRO Hercegovine (APRO IRI Mostar). Nova institucija nastavila je provoditi sve istraživačke, stručne i operativne poslove u duhanskoj djelatnosti koje je ranije obavljao Duhanski institut. Na taj način APRO IRI postao je pravni, ali i znanstvenoistraživački slijednik Duhanskog instituta. U turbulentnim ratnim vremenima i raspadu holdinga APRO Hercegovina, Istraživačko-razvojni institut mijenja ime u Agronomski institut, koji pod tim nazivom djeluje u sastavu Sveučilišta u Mostaru sve do 2006. godine.
Te godine Agronomski institut prerasta u federalnu instituciju i mijenja naziv u Federalni agromediteranski zavod. Sve navedene ustanove bile su pravni slijednici Duhanskog instituta i u okviru svojih mogućnosti nastavile su se baviti znanstvenoistraživačkim radom u duhanu.
Na koncu, valja naglasiti da je upravo na temeljima Duhanskog instituta i njegovih pravnih slijednika 1994. godine osnovan Agronomski fakultet kao visokoobrazovna institucija.
Informacije korištene u ovom tekstu preuzete su iz monografije ''65 godina od osnivanja Duhanskog instituta Mostar i 90 godina duhanske pokusne službe u Bosni i Hercegovini'', čiji su autori prof. dr. sc. Jure Beljo i prof. dr. sc. Marko Ivanković.
