Zahvaljujući znanosti i upornosti oplemenjivača, vodenika je danas pouzdanija i svestranija biljka no ikad.
Moderna ponuda sorti vodenike pruža rješenja za različite uvjete uzgoja, od sjenovitih položaja do osunčanih cvjetnih gredica, čime se potvrđuje njezin značaj kao jedne od najprilagodljivijih ljetnica
Vodenika, poznata i pod nazivima lijepi dečko ili nedirak, desetljećima je predstavljala nezamjenjiv ukras sjenovitih balkona i vrtova. Njezina sposobnost da unese obilje boja na položaje s ograničenom količinom sunčeve svjetlosti učinila ju je jednom od najpopularnijih ljetnica.
Latinski naziv roda, Impatiens, što znači "nestrpljiv", biljka nije dobila zbog brzine rasta, već zbog jedinstvenog mehanizma rasprostranjivanja sjemena. Njezine zrele sjemene čahure na najmanji dodir eksplozivno pucaju, raspršujući sjemenke uokolo.
Upravo zbog te osobine u narodu je dobila i naziv nedirak. Hrvatsko ime vodenika odnosi se na njezine sočne, mesnate stabljike koje su pune vode i lako pucaju.
Iako je njezina popularnost privremeno smanjena pojavom opasne bolesti, vodenika se danas, zahvaljujući inovacijama u uzgoju, ponovno sadi u velikoj mjeri, otpornija i svestranija no ikad.
Glavni razlog zašto vrtlari cijene vodeniku leži u njezinoj izdržljivosti i obilnoj cvatnji koja traje od proljeća do prvih jesenskih mrazeva. Paleta boja je iznimno široka, od nježnih bijelih i ružičastih tonova do intenzivnih crvenih, narančastih i ljubičastih nijansi, uključujući i atraktivne dvobojne sorte.
Njezina ključna prednost oduvijek je bila tolerancija na sjenu, što je čini idealnim rješenjem za popunjavanje tamnijih dijelova vrta ili sjeverno orijentiranih balkona. Iako je relativno nezahtjevna, za postizanje bujnog rasta potrebno je ispuniti nekoliko osnovnih uvjeta.
Za uspješan rast vodenike presudna je redovita opskrba vodom. Tlo treba održavati stalno vlažnim, ali ne i zasićenim vodom jer prekomjerna vlaga može dovesti do truljenja korijena. Tijekom ljetnih vrućina, biljke uzgojene u posudama mogu zahtijevati zalijevanje i dvaput dnevno.
Preporučuje se zalijevanje ujutro, izravno na tlo, kako bi se lišće osušilo prije noći. Vodenika preferira bogato, humusno i dobro drenirano tlo.
Prihrana je također važan čimbenik; preporučuje se korištenje tekućeg gnojiva za cvjetnice svaka dva tjedna tijekom sezone rasta. Pritom valja izbjegavati gnojiva s visokim udjelom dušika koja potiču rast listova na štetu cvjetova.
Tradicionalna vodenika (Impatiens walleriana) najbolje uspijeva u punoj sjeni ili na pozicijama s jutarnjim suncem i poslijepodnevnom hladovinom. U dubokoj sjeni može postati izdužena i slabije cvjetati, dok je jako poslijepodnevno sunce može oštetiti.
Međutim, uvjerenje da je vodenika isključivo biljka za sjenu danas više ne vrijedi u potpunosti. Intenzivan rad na oplemenjivanju stvorio je nove generacije hibrida koje pokazuju značajno veću toleranciju na sunce. Najpoznatiji među njima su novogvinejske vodenike (Impatiens hawkeri) i SunPatiens hibridi.
Novogvinejske vodenike imaju krupnije cvjetove i često dekorativne, brončane listove, a podnose nekoliko sati izravnog jutarnjeg sunca.
Značajan napredak predstavljaju SunPatiens hibridi, križanci koji su uzgojeni da uspijevaju na punom suncu jednako dobro kao i u polusjeni, zadržavajući pritom otpornost na visoke temperature i vlagu, pod uvjetom da imaju dovoljno vode. Ova prilagodljivost otvorila je potpuno nove mogućnosti za korištenje vodenika u oblikovanju vrtova.
Početkom 21. stoljeća, popularnost klasične vodenike značajno se smanjila zbog pojave razorne bolesti poznate kao plamenjača (Plasmopara obducens). Ova gljivična bolest, koja se širi sporama putem vjetra i vode, uzrokovala je masovno propadanje nasada diljem Europe i Amerike.
Simptomi započinju suptilnim žućenjem lišća, nakon čega slijedi pojava bijele, pahuljaste prevlake na naličju lista, što naposljetku dovodi do potpunog opadanja lišća i propadanja biljke, piše Southern Living.
Godinama su vrtlari izbjegavali sadnju vodenika zbog rizika od ove bolesti za koju nije bilo učinkovitog lijeka. Međutim, vodeće svjetske sjemenske kuće uložile su značajne resurse u razvoj otpornih sorti.
Kao rezultat, danas na tržištu postoje serije koje pokazuju iznimno visoku genetsku otpornost na plamenjaču. Ovi moderni kultivari omogućili su ponovnu sigurnu sadnju vrste Impatiens walleriana u vrtovima, bez rizika od zaraze.