Kako je Norveška postala jedna od najbogatijih država svijeta zahvaljujući jednoj odluci

Norveška i Velika Britanija desetljećima su eksploatirale istu Sjevernomorsku naftu i plin, ali danas imaju potpuno različite rezultate.

Dok je Norveška izgradila državni fond vrijedan više od dva bilijuna dolara, Velika Britanija većinu prihoda od nafte potrošila je kroz porezna rasterećenja i redovnu državnu potrošnju.

Ključna razlika bila je u načinu upravljanja prihodima od energetskih resursa.

Norveška je, prema dostupnim podacima, kroz poreze i državne udjele ostvarivala oko 30 dolara prihoda po barelu nafte, dok je Velika Britanija ubirala oko 11 dolara.

Norveški model temeljio se na visokim porezima za naftne kompanije, državnim vlasničkim udjelima u nalazištima kroz SDFI sustav te snažnoj ulozi državne kompanije Equinor.

Sav višak prihoda ulagao se u državni fond Government Pension Fund Global, koji danas raspolaže imovinom većom od dva bilijuna dolara.

Fond posjeduje oko 1,5 posto svih dionica uvrštenih na svjetskim burzama, a prema procjenama vrijedi oko 390.000 dolara po svakom norveškom građaninu.

Norveška pritom koristi strogo fiskalno pravilo prema kojem država smije trošiti samo oko tri posto godišnjeg realnog prinosa fonda, dok glavnica ostaje netaknuta.

Velika Britanija, s druge strane, krenula je s eksploatacijom ranije, uz niže cijene energenata i znatno niže poreze od oko 40 posto, bez stvaranja posebnog fonda za buduće generacije.

Prihodi iz Sjevernog mora uglavnom su završavali u državnom proračunu, a ekonomisti procjenjuju da je Britanija zbog takvog pristupa propustila priliku vrijednu oko 400 milijardi funti u usporedbi s norveškim modelom.

Velik dio prihoda tijekom 1980-ih iskorišten je za porezna smanjenja i financiranje tadašnje ekonomske politike.

Danas Norveška iz naftnog i plinskog sektora godišnje ostvaruje desetke milijardi dolara prihoda, dok prinosi državnog fonda pokrivaju između 10 i 15 posto nacionalnog proračuna.

Velika Britanija je u međuvremenu postala neto uvoznik energije, a od 2021. godine za uvoz plina državama poput Norveške platila je više od 100 milijardi funti.

Analitičari razliku između dvije zemlje često sažimaju jednostavnom tezom: Norveška je naftu tretirala kao ograničeni resurs koji treba pretvoriti u trajno nacionalno bogatstvo, dok ju je Velika Britanija tretirala kao kratkoročni prihod.