Već dulje vrijeme u Bosni i Hercegovini govori se o izgradnji Južne plinske interkonekcije, plinovoda kojim bi se američki prirodni plin, preko Hrvatske, dovodio na domaće tržište.
Projekt se u javnosti uglavnom predstavlja kao pitanje energetske sigurnosti i diverzifikacije izvora opskrbe, s obzirom na to da BiH trenutačno ovisi o samo jednom pravcu i jednom dobavljaču plina.
Međutim, prije nekoliko dana pojavila se informacija koja cijeloj priči daje potpuno novu dimenziju - planirana izgradnja plinskih elektrana, koje bi bile glavni potrošači tog plina, prenosi Biznisinfo.
To u cijelosti mijenja perspektivu cijelog projekta. Tri planirane plinske elektrane ukupne snage 1.200 MW imale bi kapacitet gotovo jednak zbroju termoelektrana Tuzla i Kakanj. To jasno pokazuje kako nije riječ o sporednom projektu, već o potencijalnoj promjeni temelja elektroenergetskog sustava Federacije BiH.
Elektrana snage 400 MW može godišnje proizvesti oko 1,8 TWh električne energije, što odgovara potrošnji približno 300.000 do 400.000 kućanstava u Bosni i Hercegovini. To znači kako bi tri planirane američke elektrane imale proizvodni kapacitet ekvivalentan potrošnji oko milijun kućanstava u BiH.
Plinska elektrana postrojenje je koje proizvodi električnu energiju izgaranjem prirodnog plina. Plin se ne koristi izravno za grijanje, već za pokretanje turbina koje proizvode električnu energiju.
Postoje dvije osnovne vrste plinskih elektrana: jednostavne (plinske turbine) i kombinirane plinsko-parne elektrane (CCGT – Combined Cycle Gas Turbine). U praksi, Amerikanci više grade drugu vrstu jer je znatno učinkovitija.
Kako radi (kombinirana) plinska elektrana – korak po korak
Korak 1: Izgaranje plina
Prirodni plin (metan) dolazi plinovodom do elektrane i sagorijeva u plinskoj turbini. Izgaranjem nastaju vrlo vrući plinovi (više od 1.000 °C).
Korak 2: Proizvodnja prve struje
Vrući plinovi pokreću plinsku turbinu povezanu s generatorom. Već u toj fazi proizvodi se električna energija.
Korak 3: Iskorištavanje topline (ključna prednost)
Umjesto ispuštanja vrućih plinova u atmosferu, kao kod starijih elektrana, oni zagrijavaju vodu, proizvode paru, a para pokreće drugu, parnu turbinu. Tako se iz iste količine plina dobiva dodatna proizvodnja električne energije. Zbog toga se nazivaju "kombinirane" elektrane.
Učinkovitost u usporedbi s drugim elektranama
- Plinske (CCGT): 55–62% učinkovitosti
- Ugljen (termoelektrane): 33–38%
- Stare plinske turbine: 35–40%
To znači manju potrošnju goriva za istu količinu struje, niže troškove i znatno manje onečišćenje.
Plinske elektrane emitiraju do 50% manje CO₂ od ugljena, gotovo nemaju SO₂, čađu ni teške metale, a emisije NOx znatno su niže. Zbog toga ih EU i SAD tretiraju kao "tranzicijsku tehnologiju" između fosilnih goriva i obnovljivih izvora.
Drugim riječima, nisu "zelene", ali su znatno čišće od ugljena.
Plinske elektrane imaju još jednu veliku prednost: mogu se brzo uključivati i isključivati. Pokreću se za 30–60 minuta i brzo se prilagođavaju potrošnji. Idealne su kao rezerva za vjetroelektrane, solarne elektrane i hidroelektrane u sušnim razdobljima.
Zbog toga se često nazivaju "stabilizatorima mreže".
Elektrana snage 400 MW, kakva se spominje i u kontekstu BiH, može opskrbljivati 300.000–400.000 kućanstava, odgovara veličini većih termoelektrana u BiH i optimalna je za regionalna središta poput Mostara, Tuzle i Kaknja.
Tri takve elektrane, ukupno 1.200 MW, predstavljaju velik dio ukupne potrošnje Federacije BiH i realnu zamjenu za dio kapaciteta na ugljen.
Ključna činjenica koju političari često prešućujuje kako plin mora imati potrošača.
Plinovod nema ekonomsku logiku ako nema velikih industrijskih potrošača i velikih elektrana. Zbog toga se plinovodi i elektrane uvijek planiraju zajedno. Bez elektrana plinovod je skup i neisplativ, dok s elektranama plin ima zajamčenu potrošnju sljedećih 30 do 50 godina, a investitor stabilan povrat.
Iako se u javnosti ova inicijativa često prikazuje kao energetski projekt, izgradnja plinskih elektrana u Bosni i Hercegovini daleko nadilazi samu proizvodnju električne energije. U središtu je pitanje dugoročne potrošnje plina, jer bez velikih i stabilnih potrošača plinovod nema ekonomsku logiku.
Plinske elektrane u tom bi smislu postale okosnica cijelog sustava – jamstvo potrošnje plina za sljedećih 30 do 50 godina, što investitorima osigurava stabilan povrat, a državi predvidiv energetski okvir. Istodobno bi omogućile postupno smanjenje ovisnosti o ugljenu, stabilizaciju elektroenergetskog sustava i lakšu integraciju obnovljivih izvora energije.
Za američke partnere takvi projekti predstavljaju spoj energetike, infrastrukture i geopolitičkog utjecaja. Ulazak kapitala u ključne sektore znači dugoročnu prisutnost i političku težinu, što se posebno ističe u kontekstu sigurnosti opskrbe i regionalne stabilnosti.
