Klasična rekonstrukcija sravnila hotel sa zemljom

Mostarcima je napokon jasno što znači misteriozna ''klasična rekonstrukcija'' kojom je definirana obnova hotela Mostar.

Iako bi se svugdje u normalnom svijetu trebalo znati, a za to se valjda i postavljaju ploče s natpisima uz gradilište, tko gradi, tko nadgleda, kad se dovršava i na što će ličiti objekt, hotel Mostar, ustvari malo onog što je od njega ostalo, obavijen je velom tajne.

Iako je iz Odjela za urbanizam i graditeljstvo rečeno medijima kako se radi o klasičnoj rekonstrukciji, čini se kako je riječ o izgradnji potpuno novog objekta. Također, iako je isti odjel rekao kako investitor nema potrebne papire za izgradnju poslovne zgrade, sada malo tko može povjerovati u to kao i u vjerodostojnost odjela koji se brine o graditeljskim poduhvatima u gradu.

Tamo negdje u normalnom svijetu, radovi bi vjerojatno bili prekinuti dok se javnosti ne bi odgovorilo što se to zbiva i zašto se, unatoč tome što je riječ i privatnoj investiciji i vlasništvu, od javnosti nešto skriva nepostojećim definicijama.

Činjenica je da je hotel Mostar, koji je nestao s lica zemlje, trebao obnovu i prilagodbu novim vremenima. Činjenica je i da Mostaru kao turističkom gradu, kroz kojeg turisti nažalost sve više samo prolaze, treba (još) jedan moderan hotel.

Činjenica je i da privatnik ima pravo sa svojim objektom raditi što hoće.

Činjenica je i da u nekim normalnim gradovima, u nekom normalnom svijetu, svaka stara zgrada treba zadržati izvorni izgled, kako bi se očuvalo povijesno lice grada. Mostar je ne misleći na to davno ostao bez lica kojim se dičio.

No, činjenica je i da se od javnosti nitko nema pravo, a posebno ne jedan odjel koji uvodi nekakav red i kojeg plaćaju građani, skrivati iza definicija bez uporišta i iza tajnovite gradnje. S druge strane, svaki bi normalan investitor, u onom normalnom svijetu, nakon ovoliko nagađanja u medijima, stao pred javnost i predočio joj što to radi, obećao ljepši grad, bolju ponudu i koje radno mjesto više. Da ne govorimo o platnima koja bi skrivala gradilište, a prikazivala budući izgled objekta. Time bi smirio jezike i tipkovnice umjesto što dolijeva ulje na vatru koja je odavno spalila povjerenje ljudi u investicije, legalnost i odjele koji na sve stavljaju famozni pečat.

Ovako Mostarcima ostaje čekati što će niknuti u ulici na čijem je početku velebno zdanje najvećeg tržnog centra u regiji, a na čijem su kraju dva zaključana javna WC-a pod jednim krovom i staklena banka bez stakla, a u sredini staklena zgrada umjesto škole.

Bilo kako bilo, hotel Mostar premješten je na stare razglednice zauvijek. Nadati se da će klasična rekonstrukcija izroditi zgradu koja će zaslužiti da se nađe na nekoj novoj razglednici, da će zvjezdice na hotelu opravdati ponudu, ako uopće nikne hotel, a da će se definicija klasične rekonstrukcije naći u udžebniku za graditelje.