Prije jednog stoljeća započeo Hitlerov "Pivnički puč" u Njemačkoj

Na današnji dan prije jednog stoljeća, 8. studenog 1923. godine započeo je Hitlerov puč u Njemačkoj, poznat pod nazivom Pivnički puč. Taj je naziv dobio po pivnici Bürgerbräukeller u Münchenu, gdje je Hitler u pratnji nacista pokušao pred velikim brojem skupljenih ljudi preuzeti vlast od dotadašnjih vladajućih osoba u Bavarskoj.

Zgrada Bürgerbräukellera danas više ne postoji jer je srušena 1979. godine, no nalazila se u jugoistočnom dijelu središta Münchena, oko 1.500 metara od znamenite münchenske katedrale Blažene Djevice Marije i Marienplatza tj. središnjeg trga u Münchenu.

Prilikom puča Hitler je sa svojim suradnicima i otprilike 600 naoružanih ljudi došao u spomenutu pivnicu upravo u trenutku kad je ondje trajala manifestacija kojoj su prisustvovali tadašnji najviši bavarski dužnosnici – Gustav von Kahr (kao Generalstaatskommissar tj. glavni državni povjerenik), general Otto von Lossow (kao glavni zapovjednik vojske u Bavarskoj) i Hans von Seißer (kao glavni zapovjednik policije).

Zanimljivo je da je Hitler spomenutu trojicu pokušao pridobiti za preuzimanje vlasti, što mu je djelomično i uspjelo.

Nakon provedene noći i beskonačnih govora, sljedećeg dana započeli su Marš na Berlin, na kojem su se sukobili s vojskom i policijom, pri čemu je nastradalo šesnaest članova i simpatizera nacističke stranke. Puč je na kraju ugušen.

Hitlerovi poslušnici bili su članovi Jurišnih odreda. To je bilo prvo javno okupljanje Hitlerovih oligarha, koji su se već tada borili za vlast. Hitlerovi suradnici u puču bili su: Rudolf Hess, Alfred Rosenberg, Heinrich Himmler i Hermann Göring.

Adolf Hitler nije uspio u svome naumu, te je osuđen na 5 godina zatvora i 200 zlatnih maraka ili 20 dana zatvora. Hitler je u zatvoru napisao svoj program Mein Kampf (Moja borba), a amnestiran je 1925. godine.

Inače, tijekom 24-dnevnog suđenja, predsjedavajući sudac nije prikrivao svoje simpatije prema optuženicima te im je dao priliku da iznesu svoja politička uvjerenja i da napadaju vladu.

Tu priliku Hitler je u cijelosti iskoristio. Suđenje je pretvorio u vlastitu propagandnu platformu - govorio je koliko je htio, prekidao je druge kad je htio i samostalno je ispitivao svjedoke. Optužbe nije poricao. Štoviše, priznao je da je htio srušiti vladu, iznoseći svoje razloge i predstavljajući se kao njemački domoljub, dok je vladu smatrao kriminalcima.

Mediji su pratili suđenje i u detalje prenosili njegove govore. Osjećajući da mu raste popularnost i da utječe na javnost, Hitler je u završnoj riječi, između ostalog, rekao:

"Čovjek koji je rođen da bude diktator, nije na to prisiljen. On to hoće. Njega se ne gura naprijed, on ide sam naprijed. U tome nema ničega neskromnog....Čovjek koji osjeća da je pozvan voditi narod, nema pravo reći 'ako me želite ili zovete, surađivat ću.' Ne! Njegova je dužnost da učini korak naprijed".

U zatvoru je dobio posebnu ćeliju s lijepim pogledom. Primao je darove i mogao je imati posjete kad god je htio. Imao je i svog privatnog tajnika, Rudolfa Hessa.

Praktično se može kazati kako je tada započeo uspon budućeg nacističkog vođe koji će svojim ratom protiv čitavoga svijeta izazvati nezapamćene patnje i krvoproliće u Europi i šire.