Živ je Slobo, umro nije…

Srbija se ponovno nalazi u onom povijesnom trenutku koji djeluje poput dubokog, sistemskog déjà vua. Dok je potpisivan ukaz o raspuštanju Skupštine, tišina u toj prostoriji bila je u potpunom neskladu s političkom burom koju je odluka o prijevremenim izborima podigla u javnosti. Jedan gotovo administrativni potez odjeknuo je regijom kao jeka iz srpnja 2000. godine. Povijest se u Beogradu, čini se, ne ponavlja kao farsa. Ona se ponavlja kao dobro uigrani politički mehanizam autokratskog samoodržanja, samo prilagođen novom vremenu, novim medijima i novoj generaciji birača.

Kada je Aleksandar Vučić prebacio političku igru na parlamentarni teren za listopad 2026. godine, u zraku je ostala visjeti rečenica iz naslova: živ je Slobo, umro nije. Ne u doslovnom smislu, naravno. Slobodan Milošević pripada drugom vremenu, drugom međunarodnom poretku i Srbiji koja je izgledala sasvim drukčije. Ali politička matrica preživljavanja vlasti, stvaranja osjećaja izvanrednog stanja, koncentracije moći oko jednog čovjeka i uvjerenja da se izbori ne raspisuju zato što ih društvo treba nego onda kada vlast procijeni da joj izbori mogu produžiti život, ostala je zapanjujuće prepoznatljiva. Razlika je u tome što je današnja šahovska ploča mnogo složenija.

Mit o nepobjedivosti: Od Slobinog ponosa do Vučićeve matematike

Kada je Slobodan Milošević u ljeto 2000. godine odlučio promijeniti Ustav i raspisati prijevremene predsjedničke izbore, učinio je to iz pozicije apsolutnog, gotovo slijepog samouvjerenja. Ivica Dačić, tadašnji glasnogovornik SPS-a, poslije je otvoreno govorio o onome što se unutar režima podrazumijevalo: Milošević je smatrao da je dobio idealnu priliku za brzu i legitimnu pobjedu kojom će jednom zauvijek politički pokopati protivnike. Režim je vjerovao da drži sve karte. Imao je državni aparat, medije, policiju, resurse, iskustvo u političkoj manipulaciji i ono možda najvažnije - višegodišnji osjećaj da mu nitko zapravo ništa ne može.

Nakon toliko godina vlasti prestajete razlikovati kontrolu institucija od potpore društva. Počinjete vjerovati da je država ono što vidite kroz prozor vlastitog ureda, a narod ono što vam prenose ljudi koji ovise o vašem opstanku. Upravo je ta vrsta samouvjerenja bila Miloševićeva najveća politička pogreška. Ispod površine se godinama skupljao bijes. Ljudi nisu nužno vjerovali oporbi, nisu svi dijelili iste ideološke stavove niti su zamišljali istu Srbiju poslije Miloševića. Ali velik dio društva slagao se u jednome, da ovako više ne ide. Izbori su trebali biti potvrda režimske moći. Pretvorili su se u institucionalni ventil kroz koji je eksplodiralo sve ono što je godinama bilo potiskivano.

Vučić danas povlači potez koji na prvi pogled izgleda vrlo slično, ali razlozi zbog kojih ga povlači bitno su drukčiji. Milošević je 2000. djelovao iz imperijalne oholosti. Vučić 2026. djeluje iz hladne matematike političkog preživljavanja. To je možda najvažnija razlika između njih dvojice. Vučić nije čovjek koji je prespavao 5. oktobar. On je iz njega učio. Bio je dio sustava koji je tada izgubio vlast i vrlo dobro zna što se događa kada vlast predugo ignorira ulicu, kada se nezadovoljstvo prelije iz političkih stranaka u društvo i kada prosvjed prestane biti epizoda, a postane stanje.

Zato se današnji prijevremeni izbori ne mogu promatrati kao puka demonstracija samouvjerenja. Oni su pokušaj preuzimanja inicijative. Nakon dvogodišnjih masovnih prosvjeda koji su uslijedili nakon tragedije u Novom Sadu, Vučić ima problem koji se ne može riješiti još jednim televizijskim obraćanjem, novim obećanjem ili još jednom kampanjom protiv "neprijatelja države". Kada bunt traje dovoljno dugo, vlast više ne bira hoće li se njime baviti. Bira samo teren na kojem će pokušati preživjeti. Vučić je izabrao biračke kutije. Njegova računica je jasna: bolje je pokušati kontrolirati političku eksploziju kroz izbore nego čekati da ona potpuno napusti institucionalne granice.

Nekad RTS, danas čitav politički ekosustav

Tu dolazimo do druge velike razlike između 2000. i 2026. godine. Miloševićev režim imao je klasičan medijski monopol. Državna televizija bila je simbol moći i glavno sredstvo oblikovanja stvarnosti. Kontrola informacije bila je relativno jednostavna, tko kontrolira nekoliko velikih televizija, novine i državne institucije, kontrolira i ono što većina ljudi zna. Vučićev sustav mnogo je sofisticiraniji.

Danas nije dovoljno imati jednu televiziju. Potrebno je izgraditi cijeli političko-medijski ekosustav u kojemu se jedan čovjek pojavljuje kao predsjednik, zaštitnik, pregovarač, krizni menadžer, ekonomski vizionar, vojni strateg i gotovo obiteljski skrbnik nacije. Zato današnja kampanja nije klasično stranačka. Ona je svedena na ime. Vučić. To je istodobno najveća snaga i najveća slabost sustava.

Kada desetljeće gradite vlast oko jednog čovjeka, onda i svaki izbor, bez obzira na formalnu razinu, postaje referendum o tom čovjeku. Kandidati, zastupnici, ministri i lokalni dužnosnici postaju scenografija. Politički sustav više nema luksuz odvojiti nepopularnost pojedine vlade od popularnosti predsjednika jer je sve spojeno u jednu političku marku. Milošević je također personificirao režim, ali je iza njega još uvijek stajala snažna stranačka i državna struktura koja je imala vlastitu težinu. Vučić je otišao korak dalje. Današnja vlast toliko je personalizirana da izbori u kojima formalno ne biraš Vučića ponovno postaju izbori o Vučiću.

Zato je njegovo spuštanje u premijersku arenu politički logično. Ako više ne može ostati ondje gdje je bio, sustav neće napustiti. Samo će promijeniti stolicu.

5. oktobar nikada nije završio posao

Tu se dolazi do neugodnog dijela priče koji današnja Srbija vrlo često romantizira. 5. oktobar 2000. godine u kolektivnom pamćenju ostao je kao trenutak pada Miloševića. I jest bio upravo to. Ali pad jednog čovjeka nikada nije bio isto što i demontaža sustava koji ga je stvorio. Ujedinjenje oporbe oko Vojislava Koštunice bilo je nužan politički kompromis. Bez dovoljno široke koalicije Miloševića vjerojatno nije bilo moguće srušiti na izborima. U tom trenutku trebalo je pronaći osobu koja može okupiti i građansku Srbiju i konzervativnije birače koji su željeli promjenu vlasti, ali nisu željeli radikalni ideološki zaokret. Trebalo je, također, pronaći osobu s kojom nitko ne želi mijenjati cipele.

Problem je nastao poslije. Koštuničin legalizam vrlo brzo pokazao se kao ozbiljna prepreka dubinskoj demontaži aparata koji je Milošević gradio godinama. Stare strukture u policiji, pravosuđu, službama i administraciji nisu jednostavno nestale 5. oktobra. Promijenila se vlast, ali sustav nije do kraja očišćen. A sustavi imaju jednu vrlo nezgodnu osobinu: ako ih ne rastavite, oni se prilagode.

Radikali su se presvukli u naprednjake. Umjesto izolacije došla je europska retorika. Umjesto frontalnog sukoba sa Zapadom došlo je balansiranje između Bruxellesa, Moskve, Pekinga i svih onih koji u danom trenutku mogu biti korisni. Ali politička kultura kontrole nije nestala. Zbog toga je Vučićev sustav moguće promatrati i kao dijete nedovršenog 5. oktobra.

Milošević je otišao. Miloševićev način razumijevanja države nikada nije potpuno otišao. Zato naslov "Živ je Slobo, umro nije" nije sentimentalno prizivanje devedesetih niti tvrdnja da su Milošević i Vučić politički identični. Nisu. To je tvrdnja da je previše mehanizama starog sustava preživjelo vlastitu smrt.

Današnja oporba nije DOS

Tu se paralela s 2000. počinje ozbiljno lomiti. Današnja oporbena scena nije DOS, a današnja Srbija nema jednaku političku arhitekturu kakvu je imala prije četvrt stoljeća. Godinama prije velikog studentskog vala, ljudi poput Dobrice Veselinovića i Radomira Lazovića kroz Ne davimo Beograd, a poslije Zeleno-levi front, doslovno su s ulice, lokalnih prosvjeda i gradskih tema gradili infrastrukturu otpora. Njihov značaj nije samo u parlamentarnim mandatima ili postocima na izborima. Važnije je to što su godinama održavali ideju da politički otpor postoji i onda kada nema realne šanse za osvajanje vlasti.

Dragan Đilas i Borko Stefanović s druge su strane prošli godine režimske medijske sotonizacije, političkih pritisaka i kampanja u kojima su sustavno predstavljani kao gotovo osobni neprijatelji države. Može se o njima misliti što god se želi. Može se kritizirati njihove odluke, političke poteze, karakter ili strategiju. To je potpuno legitimno. Ali nije legitimno praviti se da se posljednje desetljeće nije dogodilo.

Današnji studentski bunt nije nastao u političkom vakuumu. Nije se jednog jutra pojavila generacija potpuno oslobođena svega što je bilo prije nje i sama izgradila cijelu infrastrukturu otpora. Prije njih su postojali ljudi koji su organizirali prosvjede kada na njih nije dolazilo stotine tisuća ljudi. Postojali su kontrolori izbora. Postojali su odvjetnici. Postojale su stranke koje su pokrivale biračka mjesta po malim sredinama, ljudi koji su godinama dobivali batine, prijave, kazne i naslovnice režimskih tabloida.

To ne znači da studenti tim strankama išta duguju. Ali znači da je politički neozbiljno ponašati se kao da iskustvo i infrastruktura nemaju nikakvu vrijednost.

Studentska čistoća može postati Vučićev najbolji saveznik

Upravo tu je najveća opasnost današnjeg trenutka. "Studentska lista" donijela je nešto što klasična oporba godinama nije mogla proizvesti: nevjerojatnu količinu mladenačke energije, moralne legitimnosti i osjećaja da promjena nije samo moguća nego nužna. To je ogromna politička vrijednost. Ali politička nevinost traje vrlo kratko. Čim uđete u izbornu utakmicu, više niste samo moralni korektiv društva. Postajete politički akter. A politički akter mora donositi odluke koje nisu uvijek čiste, lijepe i emocionalno zadovoljavajuće.

Tu se rađa opasna iluzija da je moguće potpuno odbaciti tradicionalnu oporbu i istodobno pobijediti sustav koji ima desetljeće institucionalne prednosti. To je politička naivnost. I možda još gore, luksuz koji Srbija u ovom trenutku nema. Kada studentske vođe agresivno inzistiraju na distanci prema svima koji su prije njih sudjelovali u političkoj borbi, lako skliznu u isti narativ koji režim proizvodi godinama, da su svi političari su isti, sve stranke su kompromitirane, nitko prije nas nije ništa napravio.

Vučiću takva priča savršeno odgovara. Ako je uspio uvjeriti dio javnosti da su Đilas, Stefanović, Lazović, Veselinović i svi drugi samo različite verzije istog problema, onda ne mora pobijediti cijeli oporbeni blok. Dovoljno ga je razbiti. Studentska energija bez političke infrastrukture može biti golema na ulici, a mnogo slabija na biračkom mjestu u nekom malom gradu ili selu. Stranačka infrastruktura bez studentske energije može biti organizirana, ali ne može premašiti 20 posto glasova. Tek zajedno stvaraju ono čega se režim mora bojati.

To je lekcija 2000. koju se danas previše lako zaboravlja. Otpor, najmoćnija organizacija mladih koja se borila protiv Miloševića, tada nije funkcionirao tako da je poručio oporbenim strankama: vi ste stari, kompromitirani i ne trebate nam. Funkcionirao je u sinergiji. Jedni su donosili energiju, drugi političku infrastrukturu. Jedni su bili simbol pobune, drugi su imali biračke odbore, organizaciju i ljude na terenu. Pobuna bez organizacije proizvodi spektakularne fotografije, a organizacija bez pobune proizvodi osrednje izborne rezultate. Režim se ruši tek kada se spoje.

Vučić nije Milošević i upravo je zato opasna pogrešna usporedba

Bilo bi, međutim, površno završiti priču zaključkom da je Vučić samo novi Milošević. Nije. On je politički proizvod drugog vremena. Milošević je djelovao u eri zatvorenijih informacijskih sustava, međunarodne izolacije i drukčijeg odnosa Srbije prema svijetu. Vučić djeluje u državi koja formalno želi u Europsku uniju, razgovara sa svim globalnim centrima moći i istodobno svoju unutarnju političku stabilnost gradi na gotovo neprestanom osjećaju krize.

Milošević je godinama prodavao priču o obrani države od vanjskih neprijatelja. Vučić mnogo sofisticiranije kombinira vanjske neprijatelje, unutarnje izdajnike, gospodarski napredak, međunarodni ugled i osobnu sposobnost da jedini upravlja svim krizama. Zato ga ne treba podcjenjivati. Milošević je 2000. pogriješio jer je vjerovao da ne može izgubiti. Vučić danas raspisuje izbore upravo zato što zna da može.

To ga čini opreznijim protivnikom. On vrlo dobro razumije da prosvjedi mogu postati prijetnja sustavu. Razumije i da studentski bunt ima snagu koju klasična opozicija nije imala. Razumije da se nezadovoljstvo više ne može riješiti samo televizijskom dominacijom. Zato pokušava bunt prevesti na teren koji poznaje bolje od svih svojih protivnika, na izbore.

Najveće pitanje nije može li Vučić izgubiti, nego može li se oporba dogovoriti kako pobijediti

To je pitanje oko kojeg će se vrtjeti cijela kampanja. Nije više ozbiljno pitati postoji li nezadovoljstvo u Srbiji. Postoji. Nije više ozbiljno pitati imaju li studenti političku energiju. Imaju. Nije više ozbiljno pitati postoji li opozicijska infrastruktura. Postoji. Ključno pitanje glasi: hoće li ti dijelovi ikada početi funkcionirati kao jedan politički mehanizam ili će svaki braniti vlastitu moralnu superiornost dok Vučić broji mandate?

To je možda i najveća ironija cijele situacije. Svi govore da žele promjenu sustava, ali se ponašaju kao da mogu sami. Studenti vjeruju da ih tradicionalna politika može kompromitirati. Tradicionalna oporba strahuje da će biti izbrisana iz vlastite političke borbe. Građanski pokreti žele zadržati svoj identitet. Stranke žele sačuvati organizaciju. Svaki od tih strahova pojedinačno je razumljiv. Zajedno su savršena strategija za još jednu pobjedu režima.

Kraj istog kruga?

Milošević je pao jer je povjerovao u vlastiti mit o nepobjedivosti i zaključio da će mu prijevremeni izbori donijeti još jedan miran mandat. Vučić takvu pogrešku teško da će napraviti. Njegov silazak s predsjedničke funkcije i ulazak u premijersku arenu pokazuje upravo suprotno, svjestan je opasnosti i reagira prije nego što ona postane nekontrolirana. Zato će ova izborna utakmica biti mnogo složenija od jednostavne reprize 2000. godine.

Nema jednog Koštunice. Nema jednog DOS-a. Nema ni jednog Otpora. Postoji razlomljena, frustrirana i politički umorna Srbija, studentski pokret koji nosi ogromnu energiju, stranke koje imaju infrastrukturu i režim koji je imao dovoljno vremena naučiti sve lekcije svojih prethodnika. Upravo zato je današnja situacija možda i opasnija.

Ako studentska mladost nastavi radikalno odbijati suradnju s iskusnijom oporbenom infrastrukturom, vlast neće morati pobijediti društveni bunt. Dovoljno će biti pustiti ga da se sam podijeli. "Živ je Slobo, umro nije" zato više nije samo ironična rečenica ljudi koji se sjećaju devedesetih. To je dijagnoza sustava. Sustava koji promijeni ime stranke, retoriku, zastave, međunarodne partnere i televizijske kulise, ali zadržava jednu osnovnu logiku: izbori nisu trenutak u kojem vlast dopušta građanima da je smijene, nego operacija kojom vlast pokušava dokazati da je njezin ostanak jedina moguća stvarnost.

Milošević je jednom povjerovao da je tu operaciju doveo do savršenstva. Znamo kako je završilo. Vučić zna kako je završilo. Zato neće ponoviti baš iste pogreške. Ali ni njegova opozicija ne smije ponoviti svoje.

Povijest u Srbiji ima vrlo nezgodnu naviku da se vrati onda kada svi povjeruju da su iz nje nešto naučili. Ovaj put režim dobro poznaje lekcije 5. oktobra. Pitanje je poznaju li ih oni koji ga žele srušiti. Jer vlast se ne ruši samo bijesom. Ne ruši se moralnom superiornošću. Ne ruši se ni iskustvom starih političkih struktura koje su izgubile sposobnost mobilizirati društvo.

Ruši se tek kada se mladenački gnjev spoji s političkim iskustvom, kada ulica dobije organizaciju, a organizacija ponovno dobije ulicu. Sve drugo nije revolucija. Sve drugo može završiti kao još jedan mandat autokratskog režima.