Ne lomite im bagrenje ili kako u tišini umire zadnja slobodna riječ u Srbiji

Svaki student novinarstva, onog trenutka kada odluči zakoračiti u ovaj poziv, u glavi nosi mapu svojih uzora. Za sve one koji su u profesiju ušli tražeći kralježnicu, hrabrost i beskompromisni profesionalizam, ta je mapa u srbijanskom novinarskom prostoru uvijek nepogrešivo vodila do dva imena: Zorana Kesića i Dragoljuba Draže Petrovića. Dvojica kolega, dvojica vrhunskih profesionalaca, već petnaest godina stoje kao bedem protiv cenzure i režima koji je, po mnogočemu, postao perfidniji i opasniji od onog Miloševićevog koji je pao petog oktobra.

Šesti oktobar koji nikada nije došao

Jer upravo je nedostatak tog famoznog "šestog oktobra", tog konačnog, institucionalnog obračuna s mračnim nasljeđem devedesetih, stvorio vakuum. U tom vakuumu regija nije dočekala lustraciju, nego mutaciju. Stvoren je savršen prostor u kojem su na vlast ponovno, u uglancanim europskim odijelima, zasjela politička čeda dvojice bivših radikalskih i četničkih vojvoda – Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića. Milošević je rušio medije tenkovima i otvorenim zabranama, dok ovaj režim koristi jednako opasno oružje: ekonomsko davljenje, tihi otkup i potpunu anesteziju javnog prostora. Vidi se da režim vodi Miloševićev ministar propagande koji je učio na svim njegovim greškama.

U Europi danas teško da postoji država u kojoj je teže biti novinar. Čak i u Bosni i Hercegovini, sa svim našim dubokim podjelama i stalnim institucionalnim nesigurnostima, medijska je slika u usporedbi sa Srbijom prohodnija. Ovdje barem postoji kakav-takav pluralizam sukobljenih mišljenja i medijskih kuća koje drže stranu javnog interesa. Srbija je, s druge strane, postala poligon na kojem se slobodna riječ sustavno davi pod jastukom političko-kapitalističkih interesa. No, Kesić je godinama bio onaj svetionik koji je svima dokazivao da se i u autoritarnom režimu može ostati, opstati i zadržati status neovisnog, vrhunskog satiričara i novinara. Pokazao je da satira nije samo zabava, nego zadnja linija obrane zdravog razuma.

Portugalska tišina oko "24 minuta"

Zato je vijest o sudbini emisije "24 minuta" na televiziji Nova S odjeknula kao ozbiljan poziv na uzbunu za cijelu regiju. Zlokobni muk novih vlasnika, portugalskog konzorcija Alpac Capital, koji drži olovku iznad već potpisanog ugovora, jasno daje do znanja da se sprema tiha egzekucija. Ta "neobična portugalska tišina" ("fado do silêncio"), kako ju je Kesić kirurški precizno nazvao, ne miriše na poslovnu strategiju, nego na politički pogrebni marš. Pogotovo kada se u obzir uzmu glasne indicije da je taj konzorcij duboko povezan s krugovima bliskim bivšem mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, dokazanim gušiteljem medijskih sloboda, ali i samom srbijanskom režimu.

Ovo nije izolirani incident, već nastavak opasnog, regionalnog trenda čistki unutar medijskih kuća koje su nekada jamčile kakav-takav pluralizam. Sjetimo se kako su u istoj toj grupaciji ranije ceh platili prekaljeni profesionalci poput Almira Zukića i Tihomira Ladišića. Sada je očito red došao na Srbiju, gdje se kroz navodne "korporativne promjene" i poslovne odluke stranog kapitala uništava ono što čak ni Vučić u petnaest godina otvorenih pritisaka, blaćenja i slanja inspekcija nije uspio potpuno slomiti.

Kad počnu lomiti bagrenje

Dok nad slobodnim medijima visi ova sablasna tišina, u glavi neizbježno odzvanjaju stihovi Đorđa Balaševića: "Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vetrovi oduvati." Odlaskom Dragana Šolaka, koji je, bez obzira na sve biznis-interese, činjenica je, bio onaj koji je otvorio prozor i osigurao prostor za neovisno mišljenje, i micanjem prekaljenih profesionalaca iz njihovih termina, vjetrovi jednoumlja prijete da potpuno otpušu slobodno novinarstvo. Ako padne Kesić na televiziji, tko garantira da sljedeći na redu nisu Žaklina Tatalović, Olja Bećković ili Draža Petrović? Mediji koji su se gledali i čitali da bi se saznala istina i pročitala oštra kolumna, opasno klize prema tome da postanu salonski produžeci režima, ušminkani tako da simuliraju demokraciju dok zapravo sviraju u isti rog.

Uostalom, ako narod želi čitati najprizemnije propagandne pamflete i gledati reality politiku, ponuda je i više nego raskošna. Imamo i previše tih nekakvih Informera, Aloa i sličnih Kurira. To su ti vrhunski, elitni bastioni "istraživačkog" novinarstva koji svakodnevno ozbiljno balansiraju između prikrivene propagande, otvorene laži i estradnog blata. To su mediji u kojima se profesionalna etika mjeri količinom senzacionalizma i stupnjem poltronstva prema vlasti. Koliko god ludo i apsurdno zvučalo u ovom općem medijskom mraku, Blic počinje isplivavati kao prividno prihvatljivija opcija, ali samo zato što je u jednom trenutku, iz tko zna kakvih kalkulacija, otvorio prostor Ivanu Ivanoviću. Eto na što je spala tamošnja medijska scena, da se sloboda mjeri mrvicama s tuđih stolova.

Tko dolazi nakon Kesića

Kamo vodi ovaj novi smjer? Što je krajnji cilj te portugalske šutnje? Možda je plan da Kesića i Olju Bećković u prime-time terminima zamijene provjereni, anestezirani kadrovi poput Branke Lazić ili, pak, samog maga televizijskog zatupljivanja, Milomira Marića. Možda je ideja da centralni dnevnik, umjesto oštrog, nepokolebljivog i britkog Željka Veljkovića, otvara Kruna Una Mitrović. Da se razumijemo, radi se o iznimno inteligentnoj i darovitoj mladoj novinarki, no u toxic-kulturi i pod toksičnim mentorstvom Milomira Marića teško je očekivati napredak koji bi služio javnom interesu, a ne jeftinom, režimskom senzacionalizmu. S druge strane, srbijanska politička i medijska scena naučila nas je da su čuda uvijek opcija i da ništa nije nemoguće – uostalom, ako je Nemanja Šarović mogao napustiti radikale i krenuti nekim svojim putem, valjda ima nade za preokrete.

No, u ovom trenutku prostora za optimizam je zastrašujuće malo. Kada utihnu satira i kritička misao, ostaje samo jednoumlje okićeno nacionalnim frekvencijama. Kesić je poručio da "tišina nije u modi" i da nova sezona sigurno kreće u subotu, 19. septembra u 20:30 sati, ali na njihovom službenom YouTube kanalu. To je junački čin spasa i bizaran šamar stvarnosti, da se vrhunsko novinarstvo i satira moraju seliti u digitalni zbjeg jer im na televizijama s nacionalnim i kabelskim dosegom više nema mjesta.

Kad slobodna riječ ostane bez prostora

Ako se dopusti da, pod krinkom stranih investicija i tihih političkih dilova, polome i ovo malo preostalog medijskog bagrenja, mrak u Srbiji postat će potpun. A s njim odlazi i zadnja nada za sve one mlade novinare koji su, ulazeći na fakultet, vjerovali da se u ovoj profesiji može i mora hodati uspravnih leđa.