Milorad Dodik je, po pravomoćnoj presudi Suda Bosne i Hercegovine, morao prenijeti ovlasti predsjednika Republike Srpske. I prenio ih je Danijelu Pranjiću, političaru iz HDZ-a, Hrvatu koji sada, po sili zakona, preuzima tu funkciju. Nije iz šale, nije privremeno, nije simbolično. Stvarno. I to na temelju odluke one institucije koju Dodik godinama tvrdi da "ne priznaje".
Nakon presude kojom je osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obnašanja javnih funkcija, očekivala se žestoka reakcija iz Banja Luke. Mediji su bili spremni za krizu, političari za oštre izjave, a javnost za poznate refrene o "nametnutim sudijama", "unitarizmu" i "obrani Republike Srpske".
Reakcija je bilo, ali sve vrlo mlako. Bilo je izvanrednih sjednica, bilo je priopćenja i zaklinjanja u institucije entiteta, ali bez pravog naboja, bez snage, bez osjećaja da se stvarno događa “politički slom BiH”. U usporedbi s onim što se događalo nakon nepravomoćne presude kad se najavljivalo sve od povlačenja iz institucija do pravnog otpora "do kraja", ovo je prošlo gotovo tehnički.
Nije bilo masovnih skupova. Nije bilo prosvjeda. Nije bilo ni parade političke elite iz Beograda. Nisu došli ni predsjednik Srbije, ni ministri, ni oni koji su se znali pojavljivati kad god Dodiku zatreba simbolična podrška s druge strane Drine.
Umjesto toga, Dodik se, tiho i bez pompe, povukao iz političke funkcije, predao ovlasti i, preko odvjetnika, uredno prihvatio sudsku odluku. Pristao je platiti kaznu zatvora i time praktički priznao presudu.
Naravno, u javnim nastupima i dalje tvrdi da "ne priznaje Sud BiH", da je riječ o "političkom progonu" i da iza svega stoje neprijatelji Republike Srpske. Ali činjenice govore suprotno. Jer ako se javiš sudu, prihvatiš njegovu odluku i postupiš po njoj, to jest priznanje. Sviđalo se to nekome ili ne. Tom istom sudu je nedavno hodočastio zajedno s Viškovićem i Stevandićem kako bi im se skinule potjernice.
Ovaj obrazac nije specifičan samo za Milorada Dodika. Već godinama slično radi i Aleksandar Vučić. On redovito izjavljuje da "nikada neće priznati neovisnost Kosova", dok u praksi potpisuje sporazume, priznaje kosovske dokumente, tablice, carinske pečate i međunarodne dogovore. Drugim riječima, priznao je gotovo sve, osim same riječi "priznajemo".
Kod Dodika je stvar identična. Ne priznaje institucije države Bosne i Hercegovine, ali se njima koristi kad je potrebno. Ne priznaje Sud BiH, ali prihvaća njegove odluke. Ne priznaje Visokog predstavnika, ali reagira na svaki njegov potez. U konačnici, sve se svodi na to da politička retorika služi za održavanje dojma otpora, dok se u praksi poštuje ono što se mora.
Ovo se nije dogodilo zato što je Dodik politički promijenio mišljenje, niti zato što vjeruje u višenacionalnu podjelu vlasti. Dogodilo se jer nije imao izbora. I u tome leži sva srž ove priče.
Ako ne priznaješ instituciju, zašto joj se pokoravaš? Ako tvrdiš da je sud nelegalan, zašto onda prihvaćaš njegovu kaznu? Ako negiraš državu, zašto koristiš njezin sustav kad ti postane neugodno?
Odgovor je vrlo jednostavan. Nepriznavanje u ovom kontekstu nije pravni, niti stvarni stav. To je politička poza. Sredstvo za pridobivanje birača. Fraza koja se koristi pred kamerama, dok se iza kulisa sve odvija prema pravilima koja navodno ne priznaješ.
U stvarnosti, Milorad Dodik je priznao sve. Priznao je sud, priznao je presudu, priznao je političku suspenziju, predao je ovlasti. Samo još nije priznao – da je priznao. A to je, u našoj političkoj stvarnosti, jedino priznanje koje se računa kao slabost.
Zato se sve svodi na to da političari izgovaraju jedno, a rade drugo. Ne priznaju, ali prihvaćaju. Protive se, ali se prilagođavaju. Bore se, ali samo riječima. A publika, naviknuta na ovu igru, sve to gleda bez velikih očekivanja. Jer zna da nakon svakog nepriznavanja dolazi tiha provedba svega onoga što se javno odbacuje.
I tako sve ostaje isto. Nitko ništa ne priznaje, ali svi znaju da je sve priznato.
