Na Veliki petak, dan koji katolicima znači žrtvu, ljubav i otkupljenje, Josip Jelinić iz Ljubuškog završio je svoje tisuću kilometara dugo hodočašće kroz Bosnu i Hercegovinu. ''Hod za pomirenje naroda u BiH'' nije bio politička parada, nije bio pozornica za ideologiju, nego iskren čin koji je želio povezati Hrvate, Srbe i Bošnjake. Njegova poruka bila je jednostavna, ali snažna: ljubav liječi više nego što mržnja ranjava.
Takvi potezi su rijetkost. U zemlji u kojoj se i najobičnija riječ može krivo protumačiti, Josip je hodao, molio i razgovarao s ljudima, a čak ni najglasniji radikali nisu ga doživjeli kao prijetnju. Nije ih izazivao, nije im držao lekcije, nije mahao zastavama. Njegova vjera bila je tiha i snažna upravo zato što nije bila oružje.
A onda, s druge strane, imamo najavu dolaska Sanina Muse, političara i predstavnika ekstremnog pokreta Vjera.Narod.Država, u Široki Brijeg. I tu prestaje svaka usporedba između Jelinića i Muse. Njegova najava dolaska nije molitva koja gradi mostove, ono je politički performans prerušen u pobožnost. Ovdje vjera postaje kulisa, a iza kulisa stoji ideologija koja dijeli ljude.
Fundamentalizam, bilo koje boje i bilo koje vjere, nosi uvijek istu opasnost. Katolički, islamski, pravoslavni - razlike su samo u simbolima, ali logika je ista, ona koju smo gledali kancerogenih devedesetih: Mi protiv njih, naša istina protiv njihove zablude! Takva vjera prestaje biti vjera i postaje politika u svetom ruhu. A politika koja koristi Boga kao štit uvijek završi tako da ljude međusobno suprotstavi.
Molitva ima svoje mjesto - u crkvi, u džamiji, u domu, u tišini i odnosu s Bogom. Može je biti i na ulici, ali samo ako ruši zidove među ljudima. Kad se iznese na trg s porukom koja izaziva, onda to nije pobožnost nego demonstracija moći. U Bosni i Hercegovini, zemlji gdje su vjerski simboli prečesto bili simboli ratova, svaka takva demonstracija je opasna.
I ne govorim ovo iz predrasuda prema ičijoj vjeri. Isto sam reagirao i kad su u Hrvatskoj muškarci svake prve subote molili krunicu ''za čednost žena''. Nije to bila molitva za duhovni rast, nego javna lekcija o tome kako bi žene trebale živjeti prema nečijoj viziji srednjeg vijeka.
Ne povlačite znak jednakosti između Josipa Jelinića i Sanina Muse. Jedan je hodao s vjerom koja gradi mir, drugi dolazi s vjerom pretvorenom u ideološku batinu. A batina je batina, ma koliko na njoj pisalo sveto ime.
Tko god opravdava ovakva okupljanja pod izlikom pobožnosti, mora biti svjestan da je svaka fundamentalizacija vjere opasna. Kad Bog postane oružje onda nije pitanje hoće li biti rata, nego samo kada će početi.
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove redakcije portala, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.
