Dana 10. listopada 1920. godine održan je plebiscit u Koruškoj na kojem je odlučeno hoće li dijelovi te pokrajine s većinskim slovenskim stanovništvom biti pripojeni Austriji ili Jugoslaviji.
Naime, nakon Prvog svjetskog rata raspala se Austro-Ugarska pa su njeni teritoriji podijeljeni između niza zemalja. Nove granice Austro-Ugarske uglavnom su definirane na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine.
Granice su trebale biti određene po etničkim linijama, no to je bilo lakše reći nego implementirati. Američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je kako će mir u Europi biti postignut onda kad narodi budu sami birali svoju vlast.
Južno područje Koruške bilo je uvelike naseljeno Slovencima pa je na međunarodnoj mirovnoj konferenciji odlučeno da se tamošnje stanovništvo samostalno mora opredijeliti za priključenje Austriji ili Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevini Jugoslaviji).
Sastav stanovništva išao je u prilog Jugoslaviji, jer je gotovo 70% stanovništva bilo slovensko, odnosno u području obuhvaćenom plebiscitom (tzv. Zona A) čak je oko 70 % stanovništva govorilo slovenskim jezikom, što znači da je etničkih Slovenaca bilo vjerojatno i više (neki su koristili njemački jezik iz praktičnih razloga). Uoči plebiscita veliku propagandu vršile su i austrijska i jugoslavenska strana.
Umjesto da je jugoslavenska vojska samo okupirala područje pod argumentom da je Austrija rat izgubila i da se nju ništa ne pita, odlučili su se za pragmatičan pristup, računajući da će regija ionako pripasti njima.
Zona B bila je uglavnom njemačka i bilo je jasno da će taj dio glasati za ostanak u Austriji. Po naputcima iz Pariza, u zoni B referendum bi se održao samo ako bi onaj u zoni A prošao povoljno za Jugoslaviju.
Ipak, 59,1 % glasača izjasnilo se za pridruživanje Austriji, a samo 40,9 % za uključenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav ishod bio je posljedica toga što je slovensko stanovništvo u gospodarskom i političkom smislu preferiralo Austriju nad jugoslavenskom državnom zajednicom.
Da su se glasači na plebiscitu izjasnili za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca današnji bi austrijski gradovi Bleiburg, Rosegg, Völkermarkt, Eisenkapell i Ferlach pripadali Sloveniji, a državna bi granica prolazila tik do Villacha i Klagenfurta.
Idućeg dana nakon referenduma, u malom mjestu koje se zove Libeliče započeo je ustanak jugoslavenskih nacionalista koji nisu htjeli priznati rezultate referenduma. Oni su se u danima prije referenduma značajno angažirali kako bi postigli da cijela regija pripada novoj državi južnih Slavena.
Kako su prolazili tjedni, okupili su sve više simpatizera pa su vlade Austrije i Jugoslavije sjele za stol i napravile male, jedva uočljive promjene na granici. Libeliče je pripalo Jugoslaviji, a par mjestašca s većinskim germanskim stanovništvom predano je Austriji, uglavnom oko rijeke Drave.
Granica utvrđena 1920. godine ostala je nepromijenjena sve do danas.
