Prije 115 godina: Austro-ugarska aneksija Bosne i Hercegovine

Sedmog listopada 1908. godine proglasila je Austro-Ugarska aneksiju Bosne i Hercegovine, što je dovelo do tzv. aneksijske krize.

Austro-Ugarska je Bosnu i Hercegovinu okupirala još 1878. godine no tek ju je spomenutom aneksijom u pravom smislu priključila svom teritoriju.

U razdoblju između 1878. i 1908. godine bila je Bosna i Hercegovina nominalno u sastavu Osmanskog Carstva, premda je njome u stvarnosti upravljala Austro-Ugarska.

Uprava nad Bosnom i Hercegovinom pripala je tijekom tog razdoblja Zajedničkom ministarstvu financija Austrougarske Monarhije, na čelu kojega je u trenutku aneksije 1908. godine bio ministar barun (kasnije grof) István Burián.

Upravljao guverner

Bosna i Hercegovina imala je u razdoblju austrougarske uprave i svog guvernera, s tim da je prvi na toj funkciji bio general barun Josip Filipović, a posljednji general barun Stjepan Sarkotić.

Iste 1878. godine austrougarska vojska okupirala je još i Novopazarski sandžak, no njega Austro-Ugarska nije anektirala 1908. godine. Nešto kasnije postignut je sporazum po kojem je austrougarska vojska u potpunosti napustila područje Novopazarskog sandžaka.

Aneksija je izazvala oštre proteste osmanske vlade, protivljenje muslimana i pravoslavnih u BiH te veliko ogorčenje u Srbiji i Crnoj Gori, koje su imale pretenzije prema tom području, odbile priznati taj čin te su zahtijevale da se pitanje aneksije BiH iznese pred međunarodnu konferenciju.

Jednako su postupile Velika Britanija, Francuska i najposlije Rusija, premda se ruski ministar vanjskih poslova Aleksandr Petrovič Izvoljski kolebao, unatoč jednodušnom javnom mišljenju protiv aneksije, s obzirom na dogovor o aneksiji postignut s austrougarskim ministrom vanjskih poslova Aloisom Lexom von Aehrenthalom u Buhlavi u rujnu 1908.

Povrh toga, u Osmanskome Carstvu organiziran je bojkot austrijske robe, u Srbiji su priređene manifestacije i demonstracije, organizirali se dobrovoljci (tzv. Narodna odbrana) i mobilizirala vojska. Srbija je kao kompenzaciju tražila izlaz na more.

Austro-Ugarska je odbijala sve zahtjeve o međunarodnoj konferenciji i kompenzacijama te mobilizirala vojsku – oko 1 000 000 vojnika nalazilo se na granicama prema Srbiji – oslanjajući se na pomoć Njemačke.

Trajne posljedice

U siječnju 1909. proširen je austrougarsko-njemački savez i za slučaj rata sa Srbijom, premda se ratu protivila madžarska oporba na čelu s grofom Istvánom Tiszom.

Kad je Osmansko Carstvo, prema sporazumu s Austro-Ugarskom (26. II. 1909), kao odštetu dobilo 52 milijuna kruna i dogovorilo povlačenje austrougarske vojske iz Novopazarskoga sandžaka, vlada Njemačke ultimativno je 21. III. 1909. zatražila od Rusije priznanje aneksije, u protivnom neće se protiviti austrougarskom napadu na Srbiju.
Rusija je 24. III. 1909. priznala aneksiju, a 31. III. isto je učinila i Srbija, uz izjavu da aneksijom nisu povrijeđena njezina prava i interesi. Nakon toga aneksiju su priznale i ostale sile. Aneksijska kriza ostavila je trajne posljedice u odnosima među silama.

Manje od šest godina nakon aneksije dogodio se u Sarajevu atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, što je poslužilo kao povod za Prvi svjetski rat. (Izvori: Hrvatska enciklopedija i Povijest.hr)