Prije 70 godina umro je jedan od najzloglasnijih diktatora
Prezimenom Džugašvili rođen je u gruzijskom Goriju 21. prosinca 1878. ili 1879. godine.
Nakon smrti oca, radnika u Tbilisiju, obitelj je uzdržavala majka. Pohađao je mjesnu školu u Goriju, pa teološko učilište u Tbilisiju. Ondje se uključio u rad studentskoga marksističkog kružoka i pristupio (1898) tbiliskoj organizaciji netom osnovane Ruske socijaldemokratske radničke partije.
Zaokupljen revolucionarnim idejama, zapustio je školske obveze i 1899. bio izbačen s učilišta. Idućih se godina isticao kao agitator; 1902. organizirao je štrajk koji je prerastao u oružani sukob između radnika na naftnim postrojenjima i policije.
U to je doba dobio nadimak Koba; 1903. dospio je u zatvor, ali je pobjegao s puta u progonstvo pa je od 1904. ponovno bio u Gruziji, gdje je započeo s političkom djelatnošću.
Njegovoj ranoj afirmaciji u redovima ruske socijaldemokracije znatno je pridonijelo svrstavanje uz boljševike, nasuprot tadašnjoj menjševičkoj većini u Gruziji. Tako je Staljin bio kavkaski delegat na Tammerforskoj konferenciji (1905), gdje se prvi put susreo s Vladimirom I. Lenjinom, a zatim i na socijaldemokratskim kongresima u Stockholmu (1906) i Londonu (1907).
U Bakuu, Staljin je bio glavni organizator štrajkaških akcija, a njegova je uloga bila ključna i u konačnoj prevlasti boljševika nad menjševicima na Kavkazu. Ondje je Koba postao Staljin (prema rus. stal’: čelik); u tadašnjem su se partijskom tisku objavljivali njegovi članci pod naslovom Pisma s Kavkaza.
Više je puta bio zatvaran, ali je uvijek bježao. Tako je 1912. iz zatočeništva u Vologdi došao u Prag na konferenciju boljševika, gdje je bio izabran u CK. Njegov tadašnji spis Marksizam i nacionalno pitanje (Marksizm i nacional’nij vopros), nastao 1913. u Beču, dijelom i prema Lenjinovim sugestijama, donio mu je priznanje teoretičara i ugled Lenjinova suradnika, a bio je temelj i njegova kasnijega rješavanja nacionalnog pitanja.
Premda je ponovno bio prognan u Sibir (1914–16), u ožujku 1917. vratio se u Petrograd. Tada je postao član uredništva partijskog glasila Pravda. Uz L. B. Kamenjeva i G. J. Zinovjeva, nekoliko je tjedana (od 12. III. 1917) bio glavni zastupnik u Izvršnom komitetu Sovjeta radničkih i vojničkih deputata.
Dolaskom Lenjina i drugih istaknutijih boljševičkih vođa Staljinov se utjecaj smanjio, ali je on ipak ostao u krugu boljševičkoga vodstva; bio je urednik Pravde, član politbiroa CK i od 23. X. 1917. član revolucionarnog ureda za vođenje oružanog ustanka.
Nakon pobjede revolucije Staljinova uloga isprva nije bila posebno istaknuta; postao je narodni komesar za nacionalna pitanja (1917–23), a uskoro i za radničko-seljačku inspekciju (Rabkrin, 1919–22). Za građanskog rata bio je politički komesar Crvene armije, uglavnom na jugu zemlje oko Volgograda.
Već u to doba Staljin je izazvao pritužbe zbog svojega grubog odnosa prema ljudima i represivnih metoda (posebice prema narodima s Kavkaza), ali su se isticale i pohvale njegovoj učinkovitosti. Kada se pogoršalo Lenjinovo zdravlje, Staljin je 1922. postao generalnim sekretarom CK.
Lenjin je jednim pismom vodstvu boljševičke partije (tzv. Lenjinov testament, u kojem su bile iznesene kritičke ocjene karaktera pojedinaca u vodstvu) upozorio da bi Staljinove osobine – grubost i samovolja – mogle štetiti partiji, pa je sugerirao da ga se premjesti s položaja generalnoga sekretara na manje važno mjesto.
No nakon Lenjinove smrti, Staljin je još više učvrstio svoj položaj na vlasti te si je s pomoću administrativnog aparata osigurao i ključni položaj u Politbirou. OPŠIRNIJE
Josif Visarionovič Staljin smatran je jednim od najgorih diktatora u povijesti čovječanstva. Iako su neizbježne usporedbe s nacističkim prvakom Adolfom Hitlerom, danas je mnogo manje poznat osobni život sovjetskog vožda nego onaj njemačkog firera. Stoga smo u nastavku izdvojili neke manje poznate činjenice o enigmatičnom Gruzijcu.
Volio je vino
To ne znači, međutim, da je bio pijandura. Obično je pio umjereno te je navodno volio sve povezano s vinom, od boca do mirisa, boje i, naravno, okusa. Najdraža mu je bila khvanchkara, poluslatko vino iz rodne Gruzije.
Bio je filmofil
Svaka od Staljinovih brojnih rezidencija bila je opremljena malom kino dvoranom. Osobno je davao upute, uređivao i cenzurirao gotovo sve filmove snimane u SSSR-u. Pored filmova u službenom stilu socijalističkog realizma, Staljin je volio jazz-komedije, vesterne, filmove o gangsterima i filmove u režiji Charliea Chaplina.
Zvali su ga Drug kartoteka
Staljin nije bio dinamičan govornik ili strastven pisac. Svoju je moć izgradio na temelju organizacijskih i birokratskih sposobnosti, domogavši se položaja glavnog tajnika Komunističke partije. Neki su mu stoga podrugljivo dali nadimak Drug kartoteka, ali su to itekako požalili nakon što je preuzeo vlast u svoje ruke.
Bio je nizak
Jedan od najmoćnijih ljudi u povijesti čovječanstva bio je vrlo niska rasta – svega 163 cm. Staljin je očito patio zbog toga, pa ga se uvijek nastojalo prikazati višim, nego što je doista bio.
Izbačen je iz škole
Vjerojatno nikada nećemo saznati zašto. Najčešće se u tom kontekstu spominje ismijavanje cara Nikole II. ili nemogućnost plaćanja školarine, ali neki smatraju da se to dogodilo jer je izostao s previše ispita ili jer je imao zdravstvenih problema.
Bio je čistunac
I to u moralnom smislu. Žestoko se protivio golotinji i porocima u medijima, a kada je vidio francuski poljubac u jednome sovjetskom filmu, toliko se razljutio da je nekoliko godina zabranio prikazivanje bilo kakva poljupca u filmovima. Ova crta njegove ličnosti posebno je zanimljiva jer je u mladosti bio poznat kao veliki zavodnik iako je to kasnije tajio.
Dvaput je nominiran za Nobelovu nagradu za mir
Bilo je to 1945. i 1948. godine. Nominacija je temeljena na njegovu prilogu završetku Drugoga svjetskog rata. U tom kontekstu moramo napomenuti da je tada sjećanje na sovjetski doprinos pobjedi nad Hitlerom još bilo svježe te da je Staljin tijekom rata prikazivan pozitivno u Zapadnim medijima. Nesumnjivo je pomogla i činjenica da je komisija za Nagrade imala sjedište u Norveškoj, koju su Nijemci tijekom rata okupirali, pa je tako željela izraziti zahvalnost za sovjetski doprinos pobjedi nad Hitlerom.
Bio je nesposoban za vojnu službu
Bila je to posljedica ozljeda iz djetinjstva. Mladi je Staljin, naime, dvaput pao pod kola, te si trajno ozlijedilo lijevu ruku. Prebolio je male boginje, ali su mu na licu ostali ožiljci zbog kojih su mu se vršnjaci rugali te ga uvlačili u tučnjave. Zbog svojih ozljeda Staljin je proglašen nesposobnim za vojnu službu te se nije borio u Prvome svjetskom ratu.
Želio je postati svećenik
Pod utjecajem pobožne majke, Staljinova je prva ambicija bila postati svećenik. Upisao je teologiju na pravoslavnom teološkom sjemeništu u Tbilisiju, ali se razočarao kada je iskusio tamošnju korupciju i nedostatak iskrene pobožnosti te nikad nije završio studij.
Bio je u vezi s 13-godišnjakinjom
Još 1920-ih, u vrijeme kada Staljin još nije imao potpunu vlast, počela je kolati priča da je u 30-im godinama zaveo 13-godišnju djevojčicu. Sovjetski je vođa, naravno, kasnije napravio sve u svojoj moći da utiša te glasine. Nakon njegove smrti je, međutim, KGB ustanovio da je priča istinita – Staljin je u ljeto 1914. godine, kada su ga carske vlasti prognale u Sibir, doista stupio u vezu s 13-godišnjom Lidijom Perepriginom koja je potrajala dvije godine.
Staljin ju je zatim, kao i mnoge druge žene svoje mladosti, jednostavno napustio. Imali su dvoje djece – jedno je umrlo vrlo mlado, a drugo, Aleksandar, nastavila je odgajati Pereprigina. Staljin mu se nikada nije javio. (Izvor: Povijest.hr)
