Čovjek koji je zorno pokazao što znači vjerno služiti Moskvi

Kada su u studenome 1956. godine sovjetske trupe ugušile pobunu u Mađarskoj, za novog premijera je na današnji dan postavljen Janoš Kadar.

Dotadašnji premijer Imre Nađ, s još nekoliko suradnika sklonio se u jugoslavenski konzulat u Budimpešti. Usprkos garancija novih vlasti da neće progoniti političke zatvorenike, Nađ je nakon napuštanja veleposlanstva 22. studenoga uhićen i nakon montiranog procesa pogubljen u lipnju 1958.

Znači, prije 65 godina započela je Kadarova vladavina Mađarskom, a njegova vlada bila je potpuno marionetska, pod apsolutnom kontrolom Moskve.

Kádár je na čelu partije u Mađarskoj proveo gotovo pune 32 godine, od 1956. pa sve do 1988. godine, tako da je upravo njegova vladavina obilježila veći dio komunističke povijesti te države.

János Kádár rođen je 26. svibnja 1912. rođen je u Rijeci pod talijanskim imenom Giovanni Cermanek. Današnji hrvatski grad Rijeka u vremenu njegovog rođenja nosio je naziv Fiume i pripadao je Kraljevini Ugarskoj kao tzv. corpus separatum (posebno tijelo odvojeno od ostatka Hrvatske i priključeno izravno ugarskoj kruni sv. Stjepana).

Kádár je rođen u riječkoj Gradskoj bolnici Svetog Duha (tal. Ospedale civico Santo Spirito), koja se u to vrijeme još uvijek nalazila na staroj lokaciji, na nekadašnjem Trgu G. B. Cambierija (današnja Ciottina ulica) u središtu Rijeke, nedaleko od mjesta gdje počinje Korzo.

Majka Jánosa Kádára – Borbála Csermanek – bila je neudana djevojka, a u Rijeci se zatekla u pokušaju da pronađe posao kao kućna pomoćnica ili spremačica (takvih je poslova bilo u susjednoj Opatiji, koja je u to vrijeme bila važno turističko odredište).

Budući da kao majka s novorođenim djetetom nije mogla pronaći posao, otišla je u Mađarsku potražiti djetetovog oca, koji je bio navodno u vojnoj službi, ili njegovu obitelj.

Međutim, očeva obitelj nije je željela ugostiti, tako da je improvizirala smještaj za dijete kod udomitelja, kojima je morala plaćati za tu uslugu.

Početak života Jánosa Kádára bio je, dakle, egzistencijalno vrlo nesiguran. Prvih šest godina života proveo je s udomiteljima, kasnije je ujedinjen s majkom koja ga je poslala u školu. Tamo je bio do 14. godine, kasnije se zaposlivši kao daktilografski mehaničar.

U 17. godini postao je član omladinske sindikalne grupe, a u 19. godini pristupa Mađarskoj komunističkoj partiji. Zbog toga je bio nekoliko puta privođen i zatvaran.

Tijekom Drugog svjetskog rata, borio se u Čehoslovačkom pokretu otpora. Kad je rat završio, na vlast u Mađarskoj došao je Mátyás Rákosi, zloglasni staljinistički diktator koji je provodio represiju nad protivnicima.

Godine 1956. izbila je revolucija koju vodi reformistički nastrojeni novoustoličeni premijer Imre Nagy. Kádár podupire te napore, pa je zbog toga otet i odveden u Moskvu gdje su mu neke stvari objašnjene. Pritisnut prijetnjama, vraća se kući, a sovjetski tenkovi guše ustanak.

Od 1956. do 1958. bio je premijer (formirao je 'Revolucionarnu vladu seljaka i radnika'), te ponovno od 1961. do 1965. godine. Nakon dolaska na vlast kao premijer, na radiju je objavio 15 točaka svog programa, kojim je želio reći kakva će biti njegova politika. Zadnja točka je naknadno povučena jer je bilo pritisaka.

Ipak, Kádárova era je obilježena razvojem gospodarstva i visokim životnim standardom. Smanjio je kontrolu države nad tiskom i medijima općenito te uveo reforme. U Mađarskoj njegovog doba moglo se živjeti puno slobodnije nego u drugim državama Istočnog bloka.

Imao je skroman stil života, te je mrzio zlodjela i korupciju, kojih je ipak bilo tijekom njegovog vladanja. S vlasti je sišao u svibnju 1988., kada je uklonjen s funkcije prvoga sekretara i postavljen na počasni položaj partijskoga predsjednika. U srpnju 1989., već vidno senilan, Kadar umire.

Dana 2. svibnja 2007. njegov grob je oskvrnut na vandalski način, ukradene su neke njegove kosti, pa i lubanja, te urna njegove supruge. Nedaleko je bila napisana poruka: "Ubojica i izdajnik ne može biti pokopan na svetom tlu."

Povijest pamti osobe poput njega kao ljude koji su služili tuđinskoj vlasti.  Zato ga u nekim ruskim referentnim knjigama nazivju velikim državnikom i političarem, pod čijom je vladavinom Mađarska ostvarila ekonomski prosperitet.

Druge su ga publikacije stigmatizirale kao staljinista koji je došao na vlast na bajunetima sovjetskih trupa, kao štićenika Kremlja i organizatora pogubljenja Imre Nagya, smijenjenog premijera zemlje.

Nagrađen je redom "Heroj Sovjetskog Saveza". Dakako, u svojoj je političkoj karijeri dobio mnoštvo drugih partijskih priznanja, ali upravo spomenuto ponajviše svjedoči o izvoru njegove političke moći u Mađarskoj i cjelokupnom Varšavskom bloku, u kojem je podupirao sovjetsku intervenciju i gušenje narodnih ustanka, poput onoga u Čehoslovačkoj 1968.