Skupštinske dvorane i sjednice institucija na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini odavno su prestale biti mjesta na kojima se donose ključne odluke i nude rješenja.
Umjesto toga, sve češće su poprište uvreda, psovki i incidenata, zbog čega se u javnosti postavlja pitanje zašto je kultura političke komunikacije na tako niskoj razini i kako je takvo ponašanje postalo gotovo pravilo, a ne iznimka, prenosi BHRT.
Građani i analitičari ocjenjuju da bh. politički akteri godinama njeguju svojevrsnu "nekulturu" dijaloga, uz ponašanje koje nerijetko izlazi iz okvira pristojnosti, ne samo u javnom prostoru, nego i u svakodnevnom životu.
Javnost je, ističu, svedena na publiku ispred televizijskih ekrana i korisnike društvenih mreža, gdje se politički i ideološki obračuni vode uz salve uvreda, teških riječi i pogrdnih naziva. Pritom se, upozoravaju sugovornici, neznanje često slavi, a obrazovanje omalovažava.
Ekonomist Aleksa Milojević smatra da je razina političke komunikacije izravno povezana s demokratskim kapacitetom društva.
"Političko ponašanje zavisi od demokratskog kapaciteta. Ono čega bi se narod trebao stidjeti koristi se za skupljanje političkih poena, što pokazuje da je politika potpuno udaljena od naroda", rekao je Milojević.
Sličan stav iznosi i sociolog Drago Vuković, koji ocjenjuje da Bosna i Hercegovina živi u razdoblju tzv. reality politike.
"Mi živimo u jednom vremenu takozvane rijaliti politike, politike pune kompromitacija, spinovanja i kriminalizacije. Ta politička kultura nikada zapravo nije ni bila prisutna u političkom prostoru Bosne i Hercegovine", kazao je Vuković.
Analitičari ističu da je ponašanje političara odraz šireg poremećaja vrijednosti u društvu. Prema riječima analitičara Mladena Bubonjića, takav govor i ponašanje postali su opće mjesto društveno-političkog života.
"Nažalost, to je postalo podrazumijevano i prihvatljivo, ne samo političkim elitama nego i javnosti. Ljudi su se sve više navikli na takav govor, pa i kada dođe do nekog incidenta, on tek kratkotrajno privuče pažnju", upozorio je Bubonjić.
Iako nekultura političke komunikacije nije fenomen isključivo vezan uz Bosnu i Hercegovinu te se slični primjeri mogu pronaći i u demokratski uređenijim zemljama, ostaje otvoreno pitanje gdje je granica između forme i suštine te koliko ovakav način komunikacije dodatno urušava povjerenje građana u institucije i političke procese.
