Dodik napisao kolumnu: Sudili njemu umjesto milijunu Srba

Milorad Dodik u kolumni za beogradsku Politiku naveo je kako mu je sudio ''sistem u kojem je pravosuđe postalo oruđe politike'', da je ''iza presuda stajala ideologija'', ali da je njegovo ''mjesto tamo gdje se brani Republika Srpska, bez obzira na cijenu''.

Dodik je u kolumni naveo da je taj proces bio politička predstava, brutalna zloupotreba pravosuđa s jednim ciljem da se predsjednik Republike Srpske diskreditira, zastraši i, ako je moguće, eliminira. Naglasio je da je žena koja mu je sudila bila egzekutor.

Dodikovu kolumnu prenimo u cijelosti, bez intervencija:

''Kad sam kročio u zgradu Suda BiH, podignutu na mjestu gdje je bio logor za sarajevske Srbe, znao sam da to nije sudski proces, već osveta. Znao sam da to nije moje suđenje – to je suđenje Republici Srpskoj. Mene su izabrali, jer u sudnicu nisu mogli da stave milion Srba.

Žena koja mi je sudila nije sudija, ona je bila egzekutor. Osnov odmazde nisu bili paragrafi, već mržnja.

A ko mi je sudio? Sudio mi je sistem u kojem je pravosuđe postalo oruđe politike. Preda mnom su sjedili tužioci i sudije koji su svi do jednog bili Bošnjaci, što u zemlji sa tri konstitutivna naroda ne može biti slučajno. Iza njihovih presuda nije stajao zakon, već ideologija.

Sudija Sena Uzunović, koja je vodila proces, nije bila nasumično izabrana. Njen profesionalni put pokazuje kontinuitet jednog mentaliteta onog koji nije izašao iz rata.

Godine 1993. imenovana je za sutkinju Okružnog vojnog suda u Mostaru, Odjeljenje Konjic. Tada je, u istom tom gradu, 1992. godine, živjela porodica Golubović - otac i majka, oboje nastavnici, i njihova dva sina, Petar i Pavle. Porodica koja je vjerovala da nema čega da se plaši, jer su odškolovali generacije dece, i srpske i bošnjačke. Ostali su u svom domu vjerujući da ljudskost nije nestala.

Ali jednog dana došli su po njih. Strijeljani su - cijela rodica. Pavle je imao samo sedam godina. Čudo sudbine htjelo je da jedan dječak iz porodice Golubović preživi prvo strijeljanje, ranjen, ali živ. Kad je pokušao da potraži pomoć, policija ga je vratila onima koji su pucali, uz riječi: "Niste obavili posao do kraja".

Sena Uzunović je tada bila sudija. Znala je za taj zločin. Znala je za mnoge druge. Nikad ništa nije učinila. Nikad nije podigla glas za pravdu ubijenih, za dijete koje je strijeljano dva puta.

U isto vrijeme ja sam spasavao porodice Bošnjaka i Hrvata iz Gradiške, što je opšte poznata stvar. I ta žena danas sudi meni - predsjedniku Republike Srpske, a po pravu, pravdi i moralu trebalo bi ja da sudim njoj.

Srpska je i nastala da se takve stvari više nikada ne bi ponovile srpskom narodu i njegovoj djeci. Nije teško razumjeti simboliku. Njoj nije bilo suđeno da sudi prema pravdi i pravu već da presudi Republici Srpskoj.

Ali ovo ne pišem iz mržnje. Nisam protiv Bošnjaka, niti protiv muslimana. Znam dobro da u svakom narodu postoje dvije strane. U Konjicu, u istom tom gradu, postoji čovjek koji je na mjestu stradanja Petra i Pavla postavio tablu, da se zna da su postojali, da su živjeli i da su ubijeni.

Taj čovjek je Bošnjak. On ne dijeli ideologiju onih koji vladaju Sarajevom, već bol i poštovanje prema nevinima.

To su dvije BiH. Jedna, oličena u ljudima poput Sene Uzunović, koji rat nikada nisu završili i koji i danas sude u ime ideologije, a ne zakona. I druga, tiha, poštena, koja zna da bez istine nema pomirenja i da Dejton može opstati samo ako se poštuju svi - i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci,

Moja borba nije protiv prvih, već za drugu. Za BiH u kojoj se poštuje ono što je dogovoreno, a ne ono što je nametnuto. Za Republiku Srpsku koja zna da njen opstanak ne ugrožava nikoga, već garantuje ravnotežu bez koje ni BiH ne može opstati.

Bosna i Hercegovina, onakva kakva je stvorena Dejtonskim mirovnim sporazumom, može da opstane samo ako se poštuje princip ravnopravnosti tri konstitutivna naroda i dva entiteta. To nije fraza, nego jedina formula njenog postojanja.

Sve drugo vodi u sukob, jer Dejtonska BiH nije ni centralizovana ni unitarna država – ona je složena zajednica, rođena iz rata, utemeljena na kompromisu i dogovoru.

Nažalost, upravo su ti temelji godinama razgrađivani. Svaki put kada bi se u Sarajevu, pod okriljem bivših američkih administracija, uz pomoć USAID-a i njima sličnih organizacija, počela graditi nova ideja "građanske BiH", to je u suštini značilo pokušaj da se stvori unitarna država u kojoj bi Bošnjaci vladali, a Srbi i Hrvati bili samo dekor u političkom pozorištu.

Evropske birokratije, u svom kolonijalnom zanosu, tu agendu pratile su gotovo slijepo. Finansirale su projekte, medije, organizacije i pojedince čiji je zadatak bio da razgrade Dejton, predstave Republiku Srpsku kao prepreku, a mene kao simbol te prepreke.

Republika Srpska je nastala na žrtvi svog naroda i na odbrani prava da odlučujemo sami o sebi. Naši ljudi su ginuli ne da bi nekom prijetili, već da bi njihova djeca živjela slobodno i mirno.

Iz te žrtve rođene su naše institucije. I zato, kad sam se našao u situaciji da pred sudom branim Ustav i zakone zemlje čiji sam predsjednik, nisam imao dilemu - moje mjesto je tamo gdje se Republika brani, bez obzira na cijenu.

Jer, ono što su meni pokušali da sude nije bio pravni proces. To je bila politička predstava, brutalna zloupotreba pravosuđa s jednim ciljem da se predsjednik Republike Srpske diskredituje, zastraši i, ako je moguće, eliminiše.

Takvi scenariji nisu nepoznati svijetu. Vidjeli smo ih i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su pokušali da sruše Donalda Trampa političkim optužnicama; u Francuskoj, gdje su progonili Marin le Pen; u Rumuniji, Mađarskoj, svuda gdje se neko drzne da ne hoda po liniji koju je iscrtala globalna administracija moći.

Moj slučaj je bio samo lokalna verzija tog obrasca. Na optuženičku klupu nisu me doveli zakoni, već namjera da se Srpskoj pošalje poruka: možete imati institucije, ali ćemo vam mi u Sarajevu, uz blagoslov zapadnih mentora, odlučivati o tome šta one znače.

U narednoj kolumni objasniću čitaocima "Politike" samu suštinu tog procesa kako je pravda pretvorena u oružje, a sud u instrument politike. I kako, uprkos svemu, Republika Srpska nije pala pred pritiscima ni Šmita, ni Sarajeva, ni njihovih mentora jer ono što je stvoreno krvlju, brani se istinom''.