Povodom nedavnog ubojstva tj. slučaja femicida u Mostaru, Zemir Popovac koji je specijalist kliničke psihologije, napisao je kolumnu koju prenosimo u cijelosti:
"Jedan od većih psiholoških izazova za čovjeka je kako naći zdrav način za odnošenje sa svojom nemoći. Život je pun situacija koje nas čine bespomoćnim. Od kolijevke pa do groba.
Kao novorođenče ovisni smo o roditeljima, i ova ovisnost o drugima, o bliskim prijateljima, rodbini i supružnicima nas prati kroz cijeli život. Čovjek nije stvoren da sám na svoju ruku savladava izazove života.
Nemoć nas čini krhkim i ranjivim – i time ovisnim jednim o drugima.
Neko ovu krhkost doživljava kao slabost. Dok je biti nemoćan sastavni dio normalnog života, slabost je s druge strane negativno tumačenje ovoga normalnog. Kad se vlastita nemoć doživljava kao slabost, tada ona budi agresiju. Kada čovjek nešto ne zna, ili mu nešto ne ide od ruke, ili ne ide po njegovom, tada osjećaj nemoći lako može prerasti u iritaciju, ljutnju i silu.
Agresija ga prebaci iz nemoći u moć - umjesto slab, čovjek najednom postane silan. Ovo je dio normalne psihologije. Svako se može prepoznati u situacijama gdje nemoć budi ljutnju.
Zamislite biti jedini učenik u razredu koji ne razumije postavljeni zadatak. Trudiš se ali ti ne ide. Budi se iritacija, nemir u tijelu, pa možda čak i negativne misli o samom sebi ili o učitelju koji je postavio ovaj teški zadatak. Velika je vrlina upitati za pomoć i time pokazati svima svoje neznanje i objelodaniti svoju nemoć. Bez stida.
U manjku ove vrline neko se povuče u sebe, stidan. Nekome nemoć preraste u tjelesni nemir, dok je drugi maskiraju uz pomoć agresije, devalviranje učitelja ili kroz zastrašivanje druge djece – tako pređu iz nemoći u moć.
Kakve veze ima ovo sa ljudima koji ubijaju partnere koji ih su ih ostavili ili koji im nisu uzvratili ljubav? Biti odbijen ili ostavljen, ili doživjeti neuzvraćenu ljubav budi nemoć i time mentalnu bol.
Obično se kaže ljubomora – ona je ta koja je razlog ubistva. Ili narcisistični mačo-egoizam, u smislu 'ko si ti da mene ostaviš!?' Kao razlog se spomene i mentalno zdravlje nasilnika, ili traume ratnog i poslijeratnog života, teška socijalno-ekonomska situacija, manjak prosperiteta, pa alkohol i tako dalje.
Međutim, sve su ovo faktori koji doprinose, ali nisu direktni razlozi. Nisu svi traumatizirani ili povrijeđeni ili siromašni ljudi nasilnici a kamoli ubice. Razlog za ubistvo ne leži u bolnim činjenicama života, nego u čovjekovom pristupu svojoj nemoći.
Pojednostavljeno se kaže da postoje dva načina shođenja sa mentalnom boli. Jedan način je transformacija boli, a drugi je transport boli. Pri transformaciji, bol se preradi u riječ, ili molitvu, ili u priču koja se može podijeliti s drugima. Preradi se čak i u pjesmu, sevdah, ili drugu umjetnost.
Kad se bol transformira u jedan od ovih oblika, onda ona budi razumijevanje, suosjećanje i prepoznavanje - prepoznajemo se jedni u drugima. Tada nas bol približava. To je kada dijete traži utjehu, kada učenik pita za pomoć - to je kada umijemo pokazati i podijeliti svoju nemoć.
Drugi način shođenja sa mentalnom boli je transport boli. Bol se tada ne komunicira, nego plasira u drugu osobu – „moja bol se transportira – prenese- iz mene u tebe“. Kroz optužbu, prijetnju, pa i nasilje, ta druga osoba osjeti i preuzme nasilnikovu bol – 'ti si ta koja će sada patiti!'.
U manjku sposobnosti da se bol transformira, bol se ovdje surovo plasira u odabranu žrtvu. Bol nas tada 'približava' na jedan drugi način: ne kroz suosjećanje i prepoznavanje, već kroz potrebu za žrtvom – za nekim ko će osjetiti i nositi našu bol. Primjer transformacije boli je napisati sevdah o čežnji za lijepom Eminom, dok bi transport boli bio pretući Eminu jer '...me je pogledala mrsko'.
Nemoć, čovjekova krhkost i mentalna bol su neizbježni dijelovi svačijeg života. Nisu slabost. Kad je već tako, onda se možemo upitati na koji način pomažemo djeci i omladini da prihvate svoju krhkost i ranjivost kao nešto normalno, nešto što nas približava jedne drugima, što nas čini istim, a ne nešto čega se treba stiditi.
U prepoznavanju leži suosjećanje i osjećaj povezanosti sa drugima. Kroz razgovor i otvorenost, ili kroz sevdah, književnost i umjetnost možemo prepoznati da i drugi ljudi osjećaju što i mi. Nismo sami.
U slučaju transporta boli, krhkost se ne dijeli otvoreno, nego se sakriva iza agresije i nasilja. Nemoć se doživljava kao unutrašnja prijetnja – slabost koja u čovjeku budi stid i prezir prema samom sebi, ali i prema ostalima koji pokazuju tu istu ranjivost. Prezir je oblik agresije - cilj mu je uništiti krhkost i biti moćan. Ovo nije čin herojstva, nego desperacije.
Agresija je dobila nezasluženo visoki status. Stvorila se iluzija da čovjeka brz novac, jak imidž, snaga, ljepota ili lajkovi na socijalnim medijima mogu zaštiti od ranjivosti i nemoći.
'Što veći biceps, ili bjesnije auto, ili fileri u usnama, manje sam ranjiv'. Ovo nas ne približava jedne drugima, nego nas pretvara u konkurente – ko je jači, bogatiji, ljepši, itd.. Cilj nije suosjećanje, nego izdizanje samog sebe.
Nekada smo bili dobri u transformaciji boli. U našoj kulturi postoje duge tradicije prerađivanja boli u umjetnost. Jedan od primjera je sevdah. Možda romantiziram nekadašnje vrijeme kada kažem da su djeca i omladina kroz odgoj i druženje, kroz književnost, školu i pozorišta slušali priče i učili o ljubavi, poteškoćama i o umjerenosti u životu. Učilo se da je čovjekova krhkost dio njegove prirode, a da je vrlina biti nježan.
Film 'Kuduz' - za onoga ko ga je gledao - nije bio film o muškosti, nego kritičan pogled na društvo i na agresiju bespomoćnog muškarca.
Transformacija boli je odlika kulture, a transport boli je odlika barbarstva. Femicid i nasilje nad ženama u omjeru kojeg smo svjedoci nije samo rezultat patologije pojedinca, već i brutalizacije društva.
Koja pomagala ili sredstva za shođenje sa mentalnom boli nudi današnja kultura djeci i omladini? Gdje se uči da je najhrabriji onaj koji smije upitati za pomoć, a da je najbolji onaj ko je nježan čak i kad je povrijeđen?
Biti mentalno zdrav ne znači ne imati mentalnu bol. Život boli. Nije sve pod našom kontrolom - ne ide sve kako želimo. Tu su brige, bolesti, porazi, neuzvraćene ljubavi i gubitak dragih ljudi.
Mentalno zdravlje nije odsustvo boli, nego stvar shođenja sa njom. Transformacija ili transport? Mekoća ili grubost? Umjetnost ili nasilje? Kultura ili barbarstvo? Odgovornost o čemu učimo našu djecu pripada svakome od nas. Budimo nježni i budimo primjer."
