Rezultati po tagu: Josip Mlakić

Afganistan će ostati upamćen kao jedina zemlja u kojoj su dvije najveće vojne sile 20. stoljeća pretrpjele težak poraz, bez obzira na silne materijalne i ljudske resurse koji su im stajali na raspolaganju.

Postoji ona zlurada poštapalica, u kojoj, na žalost, ima mnogo i istine, koja se često mogla čuti u svim zemljama regije, kako nove političke elite nisu u stanju ni okrečiti ono što je izgrađeno u vrijeme socijalizma.

Andrić može biti spokojan ako ga je nekada i mučilo što nije pisao o samostanu Jajcu. Učinio je to sada Josip Mlakić i tako mu, ne samo u vlastito autorsko ime, nego i nas čitatelja, vratio dug.

Puzajuća ciprizacija Bosne i Hercegovine traje već više od petnaest godina, a ova dva zakona samo su to ogolila do kraja.

Prošlost se neće promijeniti, niti će postati bolja ili lošija, stoga što netko neće eventualno izgovoriti naglas ono što misli. Hoće li zločin u Srebrenici biti manji ako ga nazovemo masovnim zločinom umjesto genocidom?

Zapravo bi se moglo reći da je Bosna i Hercegovina, osim u jednom kratkom periodu između Drugog svjetskog rata i devedesetih, cijelo vrijeme bila pod paskom neke vrste "visokih predstavnika", svačija osim onih koji u njoj žive.

U Bosni i Hercegovini je to neka vrsta pravila, gdje se svaka odluka o budućnosti zemlje svede u konačnici na unutarstranačko pitanje svake od tri vodeće nacionalne stranke.

Naravno, ovdje treba staviti ogradu, da ono što je dobro za Dragana Čovića i njegov HDZ, nije dobro za bosanskohercegovačke Hrvate, pogotovo slična "kupovina vremena" koja je, između ostalog, dovela do prave demografske katastrofe među Hrvatima.

O knjizi su govorili Josip Mlakić, Miljenko Jergović i Goran Gavranović, a razgovor je moderirao Seid Serdarević.

Priopćenje SDP-a BiH vrvi od onih ofucanih fraza kakve slušamo već godinama, a koje su isključivo namijenjene sluđenom vlastitom biračkom tijelu...

Zbog čega nešto slično nije hrvatski HDZ napravio nijednom u ovih 25 godina, iako se ubiše dokazujući kako nas brane? Za njih u Bosni i Hercegovini živi samo jedan Hrvat, o kojemu svih ovih godina vjerno skrbe.

'Na Vrbasu tekija' roman je koji andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu.

Pokušajte samo zamisliti koliko je ta populacija dodatno istraumatizirana zbog te činjenice, zbog 25 godina nepotrebnog pakla koji im je priređen.

Zbog čega HNS nikada nije niti razmišljao o ideji da u rad HNS-a uključi i druge, nestranačke osobe, novinare, akademsku elitu, s obzirom na vrlo manjkav intelektualno-etički kapacitet naših "legitimnih"? Odgovor je vrlo jasan...

Mogu li naši političari progovoriti o drugima, a da pritom ne vide vlastitu sliku u zrcalu? Jer ne treba smetnuti s uma da iza tih suludih projekcija stoji politička odluka koja prije svega polazi od sebe...

Zanimljivo je kako "sukob" na relaciji pušači-nepušači nekada nije postojao, sve dok vladajućima nisu zinule rupe u proračunu i kada im je ponestalo kostiju koje će bacati među svijet.

Imamo, dakle, jedan nerazmrsivi gordijski čvor u Federaciji BiH, koji je moguće riješiti isključivo intervencijom međunarodne zajednice, koja je taj čvor i zavezala, dok je stanje u Republici Srpskoj mnogo jasnije...

Mogu svi po bespućima interneta, znani i neznani, razapinjati građanina Handkea, Bazdulja i Kusturicu, jer to je u svijetu internet kanalizacija, u Bernersovoj digitalnoj utopiji, postalo pravilo.

Farsa, što je bosanskohercegovački specifikum, ne mora nužno nastati na temeljima tragedije. Može ona nastati i na temelju "komedije zabune", ili sapunice. Aktualna stvarnost nam i tu nudi obilje primjera…

Jasmila Žbanić je svojim filmom pokazala da je svaka kolektivna tragedija samo i isključivo matematički zbroj pojedinačnih ljudskih tragedija, i da njena filmska Aida uvjerljivo predstavlja sve srebreničke majke.

Sve što o tome treba znati je činjenica, potvrđena krvavim raspadom Jugoslavije, da jednu višenacionalnu zemlju ne mogu razbiti nikakvi non-paperi, niti bjelosvjetski crtači karata, već isključivo nacionalizam većinskog naroda…

U našem banalnom svijetu, gdje je riječ "izdajnik" univerzalno objašnjenje za sve, barem kada je riječ o sličnim slučajevima, Jovan Divjak je rijetka iznimka. Svesti Divjaka u tu kategoriju uvreda je zdravom razumu.

Problem dakle nisu teški bolesnici po hodnicima tamošnjih bolnica, nedostatak respiratora i brojne sahrane kojima svjedočimo ovih dana, već hrvatski jezik. Mašala!