Rat nakon rata

Mogli bismo reći kako se simbolički završetak rata u Bosni i Hercegovini odigrao 8. lipnja ove godine, kada je Haški tribunal potvrdio prvostupanjsku presudu doživotnog zatvora Ratku Mladiću, ratnom komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, jer je ovo pretposljednji sudski postupak zbog zločina počinjenih u ratovima vođenim na prostoru bivše Jugoslavije, a koji je vođen pred ovim Tribunalom.

Preostalo je još suđenje Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću, ratnim šefovima Miloševićeve Službe državne bezbednosti. Ovaj proces, iako se tiče i Bosne i Hercegovine, uključujući i Hrvatsku, mnogo je važniji za režim Aleksandra Vučića, jer je to posljednja prilika da se presudom Haškog tribunala režim Slobodana Miloševića dovede u izravnu vezu s ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i sa zločinima koje je srpska strana tom prilikom počinila.

Na žalost, nešto slično je propušteno da se napravi tokom suđenja Ratku Mladiću, gdje je Srbija uspjela u tome da sav krimen za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, što se pogotovo odnosi na Srebrenicu, prebaci na političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske.

U slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića to neće biti moguće. A upitno je, upravo zbog toga, hoće li do osude u ovom slučaju uopće i doći, ne zbog Stanišićeve i Simatovićeve "nevinosti", već zbog toga što je Haški tribunal, na žalost, u mnogo većoj mjeri bio političko nego pravosudno tijelo.

Ovaj zaključak ne odnosi se toliko na presude donesene pred ovim sudom, koliko na zločine koji nisu procesuirani. S te strane Haški tribunal je proces pomirenja na ovim prostorima učinio nemogućim, odnosno doveo je do toga da se nijedna strana nije spremna suočiti s vlastitim zločinima. Čak se otišlo u drugu krajnost, da se zločinci glorificiraju. Upravo je Ratko Mladić tipičan primjer toga.

Bojim se stoga da će Tribunal u Stanišićevu i Simatovićevu  slučaju biti "pragmatičan", odnosno da će nastojati oslobađajućom presudom "zatvoriti" ratno poglavlje na ovim prostorima, jer to u suprotnom otvara prostor za nova "ćeranja".

Jedno takvo je i najavljeno već tri dana nakon izricanja presude Ratku Mladiću, kada je Bakir Izetbegović najavio novo pokretanje "revizije" protiv Srbije, zbog njene uloge u ratu u Bosni i Hercegovini. Presuda Ratku Mladiću ne donosi nove momente u taj proces, što je nužan preduvjet za novu reviziju, za razliku od eventualne presude Stanišiću i Simatoviću.

Dakle, umjesto pravde za žrtve dogodio se kontraefekt, da su žrtve presudama Haškog tribunala, odnosno izostankom istih, dodatno traumatizirane, a da neke, što je danas već sasvim izvjesno, nikada neće doživjeti pravosudnu satisfakciju, poput obitelji osmoro poginule djece u Vitezu. Također, neke presude pokazale su se samo kao dosipanja soli na ranu, poput sramotne presude Suda za ratne zločine BiH Enveru Buzi za zločine počinjene u Uzdolu.

Važnu ulogu u tom svojevrsnom sudskom paradoksu odigralo je i vrijeme. Ako se prisjetimo da je Nirnberški proces trajao nešto malo više od godinu dana, trinaest mjeseci, što je bio nužan preduvjet da Europa, uključujući i Njemačku, krivca za Drugi svjetski rat, krene u obnovu.

Dakle, nama na ovim prostorima nije dana ta mogućnost, nego su se sudski procesi razvukli do danas. Njihov efekt, pa i u slučaju Ratka Mladića, gdje su obitelji žrtava srebreničkog genocida čekali pravdu dugih 25 godina, je minoran. Pokušajte samo zamisliti koliko je ta populacija dodatno istraumatizirana zbog te činjenice, zbog 25 godina nepotrebnog pakla koji im je priređen.

Pravomoćna kazna doživotnog zatvora Ratku Mladiću je sasvim očekivana, s obzirom na to da su ranije na istu kaznu zbog zločina genocida počinjenog u Srebrenici osuđeni najbliži Mladićevi suradnici: general Zdravko Tolimir, Mladićev pomoćnik u Glavnom štabu VRS za sigurnosno-obavještajne poslove, Ljubiša Beara, načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba i potpukovnik Vujadin Popović iz Drinskog korpusa VRS.

Presuda je u Srbiji i Republici Srpskoj dočekana na očekivan način, negiranjem i novom rundom samoobmanjivanja. Dan nakon presude, zastupnici vladajuće koalicije u Skupštini Srbije nazvali su je "skandaloznom", a Haški tribunal "antisrpskom" institucijom.

Slično se dogodilo i u Republici Srpskoj. Milorad Dodik je novinarima u Banjoj Luci izjavio kako je presuda Mladiću samo još jedan dokaz više da Haški tribunal "provodi selektivnu pravdu".

"Pokušava se napraviti mit o genicidu u Srebrenici, a genocida nije bilo", izjavio je tom prilikom. Ovu Dodikova izjavu negira nitko drugi do Ratko Mladić sâm. Treba se prisjetiti njegove izjave iz 1992. godine, na zasjedanju u Banjoj Luci na kojem je osnovana Vojska Republike Srpske, koja je često bila spominjana tokom njegova i Karadžićeva suđenja, a koja govori upravo suprotno od onoga što tvrdi Dodik:

"Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je... to neće... ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid", izjavio je tada Ratko Mladić.

Hoće li dnevno-političko poigravanje ratnim traumama presudom Ratku Mladiću napokon prestati? Poznajući praksu i bezidejnost ovdašnjih političkih elita, nema mjesta pretjeranom optimizmu. "Ćeraćemo se još", kako je to svojevremeno izjavio srpski pjesnik Matija Bećković.

Politika Milorada Dodika i cjelokupne republičkosrpske oporbe, bez razlike, čine sve, braneći nebranjivo, da se krivica Ratka Mladića na neki način "kolektivizira". S druge strane, u tome im pomaže podjednako katastrofalna politika, što se prije svega odnosi na politiku Izetbegovićeve SDA i njihovih medijskih pretorijanaca s Federalne televizije.

Dobar primjer toga je jedna od onih urnebesnih dijaloških emisija na Federalnoj televiziji, u kojoj je gost bio najnovija cirkuska atrakcija iz Republike Srpske, stanoviti Nebojša Vukanović, inače zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, lik koji je opsesivno fokusiran na Milorada Dodika, što je, naravno, i glavni razlog zbog kojega je postao instant televizijska zvijezda u Sarajevu. Uz njega, gost u studiju bio je i Radovan Kovačević, portparol SNSD-a.

U jednom trenutku Kovačević se "požalio" voditeljici emisije kako Nebojši Vukanoviću nikada na Federalnoj televiziji ne postavljaju "nezgodna pitanja". Tu je prvenstveno, pretpostavljam, mislio na ono famozno: "Što mislite je li se u Srebrenici dogodio genocid?" U slučaju da odgovori potvrdno, Vukanović bi preko noći u Republici Srpskoj postao politički mrtvac, dok bi u slučaju negativnog odgovora isto to postao u Federaciji. Stoga se u sličnim slučajevima "ne čačka srpsku mečku".

Tri dana prije izricanja pravomoćne presude Ratku Mladiću, srušena je crkva u Konjević polju, bespravno izgrađena u dvorištu Fate Orlović. Ova dva događaja su po mome mišljenju duboko povezana. Vjerujem kako je vodstvo Republike Srpske svjesno tempiralo rušenje crkve neposredno prije izricanja presude iz dva razloga.

Najprije zbog toga bi se na taj način, barem donekle, zasjenilo izricanje presude, jer treba imati u vidu da je Europski sud za ljudska prava svojom presudom naložio rušenje crkve najkasnije do travnja 2020. godine.

Drugi razlog ima mnogo više veze sa Srbijom nego s Republikom Srpskom. Iako u svojim izjavama često bahato negira međunarodno pravo, Dodik je u ovom slučaju bio prisiljen na uzmak. Tu bi se moglo govoriti o "pripremama" za dolazak novog visokog predstavnika, i da je ovo svojevrsni simbolički ustupak Aleksandra Vučića Angeli Merkel, jer je Vučić u pregovorima s Europskom unijom doveden pred zid.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.