Rijetko 'ko još igra za raju

Priča počinje sredinom 19.stoljeća.

Niz hodnike neke kembridžske škole nekolicina učenika po obrascu obučena u jedinstvene odore hrli ka igralištu, odlažu rance s tada poprilično tankim udžbenikom iz povijesti i određujući neka svoja pravila pristupaju igri koju ćemo kasnije nazvati-nogomet.

Isti prizor u slično vrijeme gledamo i u Zagrebu gdje istaknuti povjesničar i sportski zaljubljenik Franjo Bučar donosi prvu loptu i prva pravila, a nešto kasnije i Bernard Lehner u Mostar donosi prvu loptu, namijenjenu za igru njegovoj djeci uz uvjet da ne piju vode vrući.

Naravno, ovaj uvjet nije i nikada neće biti dokazan kao povijesna činjenica ali zašto ne vjerovati da je i austrougarski bankarski dužnosnik koristio ovaj drevni preventiv da zaštiti svoju djecu.

Iako je i tada bilo onih nešto privilegiranijih što je dovelo do brzog formiranja nogometnih saveza, na kraju i FIFA-e, ipak iz ovog kratkog zemljopisno-povijesnog osvrta možemo zaključiti kako je nogomet od samih početaka po svojoj prirodi sadržavao demokratičnost-pripadao je svima i svugdje se mogao igrati.

U prilog skromnosti nogometne igre namijenjenoj za iskazivanje onoga što običan čovjek ima reći, a nije mu dozvoljeno to iskazati ni na jedan drugi način već na krečom omeđenom terenu, vraćamo se u 1930. godinu.

Montevideo - Brod ne video

Mjesto radnje Montevideo, Urugvaj - prvo svjetsko prvenstvo u povijesti.

U fokusu nam nisu rezultati ali radi informiranosti valja spomenuti kako je pobjednik premijernog "Mundijala" bio domaćin Urugvaj pobjedivši u južnoameričkom finalu Argentinu s 4:2.

Na prvenstvu je sudjelovalo 13 reprezentacija, uz tek 4 s europskog tla među kojima se našla i reprezentacija Jugoslavije sastavljena od isključivo srpskih reprezentativaca.

Jedna od specifičnosti ovog prvenstva bila je ta što je za mnoge ekipe putovanje trajalo duže od samog turnira.

Zamislite samo Rumunje koji brodom "Conte Verde" kreću iz Genove, tamo ih čekaju Francuzi koje usput ukrcavaju, a u Barceloni strpljivo čekaju Belgijanci koji također pristaju biti dio ekonomskog modela zvanog "jednim ćemo autom(brodom)."

Pripreme su bile zajedničke, na palubi, a selekciju su birali kraljevi država, svjedoči strijelac prvog pogotka na svjetskim prvenstvima ikad - Lucien Laurent.

Neke reprezentacije poput Bugarske ili Egipta koje su se trebali naći na prvoj smotri, možda ne najboljih, ali sigurno najspretnijih svjetskih zemalja, zbog vremenskih nepogoda i kašnjenja na ukrcavanje nisu niti otišle.

Podataka o cijenama ulaznica nema, no informacije govore kako je usmjerenost organizatora bila prema što široj dostupnosti gledanja utakmica uživo bez obzira kako neki od stadiona na kojima se prvenstvo igralo nisu ni bili dovršeni do početka prvenstva.

Iz krajnosti u krajnost

Krajnost je to koja je kroz godine evoluirala, i naravno da je morala, uslijed ekspanzije nogometa kao sporta koji je ušao u svaku poru društva te postao odrednica mnogih stvari u svakodnevnom životu.

"Peak" održive ravnoteže između niže i srednje klase koja živi nogomet kao igru i one povlaštenije klase kojoj je nogomet dio biznisa događa se od početka osamdesetih do sredine dvijetisućitih kada su na sceni aktualna lica koja na terenu donose do tada neviđenu kvalitetu, a istovremeno izvan terena pružaju naplativi marketing.

Svi su manje ili više uspješno spajali svoj talent i svoju fotogeničnost

Od Maradone, Platinija, Baggia, Maldinija, preko generacije brazilskih čarobnjaka predvođenih "debelim" Ronaldom, pa nešto svježijih poput Lionela Messija i Cristiana Ronalda.

Centar nogometne moći održavao se u Europi.

Ulaskom američkog, kineskog, a potom i arapskog kapitala u nogomet promijenila se kompletna krvna slika najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Počelo je skupocjenim transferima pojedinaca, nastavilo se kroz mega vrijedne momčadi, a eskalaciju doživjelo s tim da je danas u nogometu sve i svakoga moguće kupiti, ako vam je "kesa" ili po europski "vrećica" dovoljno duboka.

U smislu predstojećeg svjetskog prvenstva to bi značilo da smo od prvotnih 13 reprezentacija došli na njih čak 48.

Od 18 utakmica na turniru dolazimo do njih čak 104 i rekordnu dostupnost prijenosa u preko 200 svjetskih zemalja.

I u tome ne bi bilo ništa loše ni sporno, da je fokus ostao na navijačima, a ne na profitu.

Citroen ili Svjetsko prvenstvo

Za prosječnog navijača svoje reprezentacije s ovih prostora put na tri utakmice grupne faze biti će jednak investiciji kupovine nekog desetljeće starog automobila "francuza".

Stručne procjene su kako bi za normalan odlazak, bez "stresa", s tri obroka iz fast food kuhinja, prosječan smještaj, let i karte za utakmicu morali izdvojiti između šest i devet tisuća eura.

S obzirom na geografsku udaljenost Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske od američkog kontinenta razumno je povećanje troškova putovanja, ali podatak da je najskuplja karta za finale svjetskog prvenstva u Brazilu iznosila 990 dolara, a najjeftinija karta za finale predstojećeg svjetskog prvenstva iznosi 2030 dolara, jasan je pokazatelj kako nogomet više nije sport za običnu "raju".

Sada da bi pratili nogomet na najvišoj razini trebate imati dubok džep, bez rupa, da koji dolar slučajno ne bi ispao - jer svaka kovanica je važna.

Za one koji se ipak odluče na ovaj podvig znat ćemo da su kreditno sposobni.

Trebamo novu frazu, stara nam se izlizala

Ipak, nasrtaji materijalizma koji su ukrali nogomet od običnog čovjeka i dalje nisu ukrali nogometu njegovu demokratičnost s početka teksta.

Danas možda i ne pripada toliko svima, ali se igra svugdje i u utakmici između novca i srca, u najmanju ruku je neriješeno.

Aucajder i dalje ima riječ.Nominalno slabiji se nešto pita.

Lopta je nepotkupljiva.Ona pamti i vraća.

Zato je i dalje najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Fraza izlizana kao đon tena za termina. Ali drugu još smislili nismo.