NASL, MLS i američki san: Zašto nogomet u SAD-u nije ono što poznajemo

U razmaku od 32 godine SAD su ponovo domaćini Svjetskog prvenstva. Prvi put su sami organizirali, ovaj put su domaćini uz Meksiko i Kanadu. Novac nikada nije bio problem, infrastruktura također. Želje ima, ali koliko god se Amerikanci trudili realno, soccer kako ga oni zovu nikada neće biti ono što je nama nogomet. Jednostavno je tako.

Ne postoji način koji će razbiti društvo nedodirljivih (NBA, NFL, NHL, MLB). Kada dodate sveučilišni sport koji ima svoju ogromnu tradiciju, onda vam je jasno da se bez bez obzira na sve ništa neće promijeniti. A nije da nisu probali Ameri. Da to nogometno sjeme posiju na plodno tlo. Nije se "primilo" i neće.

Iako je tu već sada profesionalna liga, MLS u kojoj su igrali ili igraju najveće zvijezde, najbolji nogometaši koje je ovaj sport imao. Jednostavno nogomet kakav mi pratimo ili znamo se ne uklapa u američke sustave, njihove poglede na sport, razne Konferencije, play off i lige iz kojih nitko ne ispada. I nije tu samo MLS (Major League Soccer), SAD su bile domaćin raznih Kupova u prošlosti, od SP 1994. godine do danas.

Igrale su najbolje i najveće ekipe iz Europe, igrala se Copa America, tu je standardni Gold Cup, u Americi se igralo prvo Svjetskog klupsko prvenstvo s 32 kluba. I taj turnir je pokazao kako stvari izgledaju. Neke utakmice igrane u ranom terminu, usred radnog dana jednostavno nisu privlačile pažnju. Na nekim utakmicama tribine su bile skoro prazne.

Nije da nisu imali temelje

Amerikanci su sudjelovali na prvom SP 1930. godine, u Montevideu. Dvadeset godina kasnije su šokirali Englesku. Svih tih godina većina nije imala pojma tko i kako igra nogomet u Americi. A onda se dogodio prasak, bum. Pojavilo se nešto što se zove NASL (North American Soccer League), 1967. godine. Danas nakon toliko godina, mnogi su skloni tvrdnji da je liga je postavila temelje za nogomet u Americi – temelje koji su doveli do toga da zemlja bude domaćin Svjetskog prvenstva 1994. godine i osnivanja MLS-a.

S druge strane, NASL je trajao manje od 20 godina, propavši 1984. godine. Pele, Franz Beckenbauer, Carlos Alberto, Johan Cruyff, Eusebio, Gerd Müller, Geoff Hurst, Bobby Moore, Giorgio Chinaglia samo su neka od imena koja su igrala u ovoj ligi. Igralo se na velikim stadionima, onim za američki football, baseball. Dick Howard, golman iz Engleske je stigao tih godina u SAD, bio jedan od mnogih igrača koji su preuzeli misionarske uloge. Naučiti Amerikance što je nogomet.

"Otišao sam sam sa svojom torbom lopti, a oni su me uputili u neku salu. Onda sam čuo neku tutnjavu, klinci su trčali na čas tjelesnog. Uzimali su lopte iz torbe i šutirali na koš. Pitali su me: Je li ovo neka nova igra koju ste izmislili?"

Na početku nije izgledalo ništa važno, ali su onda gazda malo sjele za stol i krenulo je formiranje kluba za klubom. Na kraju smo dobili jedan koji se zvao Cosmos. Oko "soccera" nešto su pitali Steve Ross, direktor Warner Communicationsa (Warner Bros Pictures, DC comics, Mad magazin), dok su braća Ertegun, direktori u izdavačkoj kući Atlantic Records namirisali da bi nešto moglo biti od te priče. I more se moralo malo uzburkati, monotonija razbiti. Ne malo, nego dobro.

Kissinger i Pele 

Došao je najveći, Pele, u realizaciju transfera bio uključen i čuveni američki državni tajnik Henry Kissinger. On je, naime, prvo uvjerio samog Pelea da mu je bolje prijeći u Cosmos s kojima će osvojiti srce cijele nacije i postati sinonim za taj sport, nego se skrasiti u Europi. I na kraju je pao dogovor. I to kakav.

Morao je potpisati ukupno pet ugovora, s kojima si je s jedne strane osigurao dobre uvjete oko plaćanja poreza i uspio je ostvariti traženi iznos od 5 milijuna dolara za tri godine igranja.

"Sada možete reći svijetu da je nogomet konačno stigao u Sjedinjene Države", rekao Pele kada je potpisao ugovor na prepunoj konferenciji za novinare u Klubu 21. Kolika je gužva bila u tom trenutku najbolje potvrđuje činjenica kako su kamermani potukli u borbi za bolju poziciju. Amerikancima je trebao show, taktiziranje, formacije, to - ništa.

U mnogim aspektima, NASL je bio divlji zapad profesionalnog nogometa. Svaki tim je imao ličnost, karakter i karaktere.

Na primjer, trener Fort Lauderdale Strikersa, Ron Newman, bio je i briljantan prodavač. Tijekom niza poraza 1978. godine, donesen je na teren stadiona Lockhart u kovčegu, iskočio je, potrčao do mikrofona i viknuo: "Još nismo mrtvi!" Publika je podivljala.

Same utakmice su mogle biti neobične. Rochester Lancersi su se suočili s Dallas Tornadom u doigravanju 1971. godine, ali zbog nedostatka izvođenja penala utakmica je trajala 176 minuta. Utakmica je konačno završila pobjedom Lancersa od 2-1 neposredno prije ponoći, uz razumljivo iscrpljenje igrača. Sve je bilo super, a onda su se počeli gasiti, jedan klub za drugim. Trošili su se novci, nije bilo povrata, onda se sve raspalo do 1984. godine. Za Amere je to bio "komunistički" sport; igrači su imali neizgovorljiva imena; igrali su samo imigranti; ljudi su se bavili nogometom jer nisu mogli igrati u američkom fudbalu ili baseballu.

Došla je praznina pa SP, pa Bora

I zanimljivo, baš te 1984. godine Los Angeles je bio domaćin OI, domaća selekcija nije prošla skupinu, Kanađani su se probili do četvrtfinala, po prvi put su Amerikanci vidjeli kako to izgleda kada se za medalje bore najbolje reprezentacije svijeta. Utakmice za medalje je gledalo 80, 90, 100.000 gledatelja. Finale Brazil – Francuska 101.799. I tu onda je nastala tišina, ništa. Sve do kraja osamdesetih, a onda se stvar opet pokrenula.

U Zürichu srpnja 1988. godine SAD su dobile domaćinstvo SP. Na sveopće iznenađenje, jer nitko u tom trenutku nije imao pojma što se događa sa Soccerom preko bare. Jedan od glavnih „uvjeta“ koji je FIFA postavila bio je da SAD osnuje ozbiljnu profesionalnu nogometnu ligu Tih godina su organizirali po različitim gradovima Marlboro Soccer Cup, ali su stadioni bili I dalje poluprazni. Na tim turnirima su se pojavljivale selekcije iz Južne, Srednje Amerike, Europe, klubovi.

Stvari su mijenjale, ne baš brzo, ali jesu. U Port of Spainu se ukazao Paul Caligiuri I svojim volejom odveo Amerikance na SP u Italiju. Po završetku SP 1990. godine Henry Kissinger je zvao Kaisera Beckenbauera za izbornika reprezentacije. Ovaj je to odbio, ali je Henryja uputio na Boru Milutinovića.

“Moj život je jedna velika avantura i stalno hvatanje u koštac s izazovima. Volim da otkrivam nove svjetove, hodam nepoznatim teritorijama i svojim radom utičem na stvari i ljudi oko sebe. Amerika i njen nogomet bili su pravi izbor u tom trenutku”, pojasnit će Bora.

Milutinović je pročešljao sveučilišta, tamo našao trideset igrača, organizirao kamp i isplanirao 91 utakmicu koliko njegova selekcija mora odigrati do početka SP.

“Igračima je bilo potrebno da osjete što znači igrati na najvišem mogućem nivou. Napravili smo turneju po celom svetu i igrali protiv Rusije, Švedske, Sjeverne i Južne Koreje, Brazila, Argentine, Urugvaja, Paragvaja. Sportski duh je bio na visini, a igrači su mentalno bili veoma jaki”.

Igrali su turnire po Americi, gostovali po cijelom svijetu. Par mjeseci do SP nešto su naučili I na kraju prošli u osminu finala SP. Senzacija, ogromna.

Na Svjetskom prvenstvu 1994. ostvareni su neki ključni rekordi posjećenosti na stadionima, a i do danas je to najposjećenije SP u povijesti. Prosječno po utakmici bilo je oko 68.991 gledalaca.

Nije NASL sada je MLS 

Dvije godine poslije rodila se profi liga – MLS. Sa deset ekipa: Tampa Bay Mutiny, DC United, NY/NJ MetroStars, Columbus Crew, New England Revolution, Los Angeles Galaxy, Kansas City Wiz, San Jose Clash, Colorado Rapids, Dallas Burn.

Prva utakmica MLS-a 1996. godine odigrana je 6. travnja 1996. kada je San Jose Clash ugostio D.C. United na Spartan Stadiumu; San Jose je pobijedio 1:0, a strijelac prvog gola lige bio je Eric Wynalda.

MLS je rastao iz godine u godinu, dolazak David Beckhama u LA Galaxy 2007. godine bio je prekretnica. Doći će kasnije i Zlatan Ibrahimović, sada je tu Messi.

Ljudi u Europi prate ovu ligu, dostupnija je u medijima. Međutim, uz sav trud, sav novac uložen u klubove, igrače, stadione, sve je ostalo tu negdje iza. I tako će ostati bez obzira na to što nam ponude Amerikanci ovog ljeta.

Gubimo dušu 

Oni su navikli na show, spektakl, utakmice u kojima je puno važnije što se događa na poluvremenu nego na terenu. I sada imamo potpuno drugačiju situaciju. Sada FIFA želi da europski nogomet okrene nečemu što imamo u Americi.

"Nogomet gubi dušu, malo po malo. Svjetsko prvenstvo trebalo bi biti najčišći oblik nogometa – pritisak, intenzitet, emocije, taktika, patnja, povijest. Ne koncert tijekom poluvremena osmišljen zbog isječaka za društvene mreže i poznatih gostiju u VIP ložama. Budimo iskreni, ovdje se više ne radi o nogometu. Radi se o novcu i zabavi. Žele pretvoriti nogomet u Super Bowl. Više reklama, više nastupa, više naslovnica, više slavnih gostiju. Ali nogomet je postao najveći sport na svijetu bez svega toga. Sama igra je dovoljna. Za mene, Svjetsko prvenstvo mora biti svetinja – 90 minuta rata između najboljih igrača na planetu. A ne stanka toliko duga da cijeli svijet zaboravi da se utakmica uopće igra“, zaključio je Henry.

Nakon 1994. godine, nogomet više nije bio isti. Doživio je promjene. Ljubitelji onog pravog čistog, izvornog se plaše da će doći nove nakon ovog SP. I plaše se pravom.