Nazovi Boru radi svjetskog prvenstva

Korupcija, financijska nestabilnost, gerilski rat, to su bile stvari s kojima se morao suočiti tada novi predsjednik Kolumbije Belisario Betancur. Zemlje koja je trebala 1986. godine biti domaćin svjetskog prvenstva. Listopada 1982. godine Betancur je izašao pred novinare i naciju objasnivši kako njegova zemlja ne može i neće organizovati taj veliki događaj.

Kandidata je bilo, Amerikanci su čekali prvi u redu sa svojim jakim adutima predvođeni državnim sekretarom Henryjem Kissingerom velikim nogometnim fanom. Brazil je također vrebao priliku, Kanada, ali je maja 1983. godine odlučeno da će domaćin biti Meksiko. Prva država koja je će dva puta ugostiti najbolje reprezentacije svijeta, drugi put u samo 16 godina. Amerikanci su bili razočarani, pričali su o uroti, optuživali su JoãoHavelangea predsjednika FIFA-e, ali pomoći nije bilo. Meksikance ništa nije moglo zaustaviti. Niti jaki zemljotres koji je pogodio ovu zemlju svega osam mjeseci prije početka turnira, koji je iza sebe ostavio 20.000 mrtvih, 150.000 ljudi bez krova nad glavom i štetu tešku tada četiri milijarde dolara. Bora Milutinović, jedan od trojice "nogometne" braće Miloša i Milorada, tada je radio u Meksiku. Igračku karijeru je završio u Pumas UNAM-u, gdje je nastavio raditi kao trener.

"Tamo je sve počelo, to je moja druga kuća. Zahvaljujući tom klubu, dotakao sam zvijezde u karijeri. NAM-u je moja sudbina. Pola ove ekipedoveo sam u reprezentaciju na svjetsko prvenstvo 1986. godine", sjeća se Bora koji je u Meksiko stigao desetak godina prije početka prvenstva.

Kao igrač se nije proslavio, ali se vrlo brzo dokazao kao sjajan trener u ekipi koja je ustvari bila univerzitetska, amaterska. Boro je pronašao Huga Sancheza, s kojim će uzeti CONCACAF prvenstvo, te Interamerican Cup. Domaći treneri su bili ljubomorni, smatrali su da strancu nije mjesto na klupi reprezentacije, dok je Boro poslao poruku.

"U prvoj godini moram upoznati sve igrače koji igraju u prvoj ligi. Kada izaberem najbolje, oni se idu pripremati za reprezentaciju, neće igrati za svoje klubove. Nema ljutnje, poručio je Boro".

Potez koji će kasnije pokazati revolucionarnim kada je u pitanju meksička reprezentacija. Meksikanci su na svjetskom prvenstvu pobijedili Belgiju i Irak, protivParagvaja su uzeli bod. Boro i Hugo Sanchez sjajna kombinacija koja je izvela na ulice milijune ljudi, svi su bili u transu. Domaća reprezentacija je preko Bugarske stigla do četvrtfinala, Njemačka je bila bolja na jedanaesterce.

I tu je počela priča o Bori i njegovim selekcijama na svjetskim prvenstvima. Tri mjeseca prije svjetskog prvenstva u Italiji Bora je preuzeo Kostariku. Totalnu nepoznanicu, reprezentaciju koja u priprema nije odigrala niti jednu utakmicu. Milutinović je etiketiran kao trener cirkusant. A onda je došla Škotska. Cayaso je zabio za pobjedu, a golovi Floresa i Medforda deset dana kasnije kreirali su najveću priču prvenstva, jedno od najvećihkroz povijest uopće.

- Imali smo karte na kojima je stajao datum 22. lipanj kao dan povratka. Igračima sam rekao, uradite sve da ove karte završe u smeću.

Ticosi su prošli u osminu finala, ali su ih raspoloženi Česi i povrede glavnih igrača, prije svega golmana Coneja zaustavile.

U to vrijeme Amerikanci su bili spremni za novi početak "soccera" u njihovoj zemlji. Kissinger je zvao Beckenbauera, ovaj je preporučio Boru koji je pokrenuo revoluciju. U sportskom smislu i svakako je udario temelje onoga što danas gledamo u MLS-u.

"Na treninzima smo se ubijali, ali smo onda znali otići u bar na piće, gdje smo gledali utakmice iz Europe, Lige prvaka. Učili smo o taktici, ali nekim osnovnim stvarima", sjeća se reprezentativac Coby Jones.

S reprezentacijom će uraditi nemoguće. Uzeo je bod Švicarskoj, pobijedio Kolumbiju, od budućih svjetskih prvaka Brazilaca je poražen u osmini finala, tijesno golom Bebeta.

"Samo sam htio da napravim nešto novo i posebno, s pozitivnim efektima na duge staze. Nešto između europskog i južnoameričkog nogometa. Da njihovi igrači ne budu turistina velikim takmičenjima, da im se ljudi ne smiju", naglašava Bora.

Četvrta selekcija s kojom je Bora Milutinović bio na svjetskom prvenstvu je Nigerija. Za razliku od prva tri nastupa, ovaj put je imao sjajnu generaciju koja se gradila na zlatnoj medalji osvojenoj u Atlanti 1996. godine, odnosno svjetskom prvenstvu dvije godine ranije. Okocha, Finidi, West, Yekini, Amokachi, Oliseh, puno velikih zvijezda.

I selekcija koja je već nakon dvije utakmice bila u nokaut fazi. Prvo su srušili Španjolsku, pa Bugarsku. I pored poraza od Paragvaja završili su prvi u grupi. Protiv Danaca su čak bili i favoriti u tom trenutku, ali su nakon dvanaest minuta gubili 0:2, na kraju su izgubili 1:4.

"Očito loš pristup, najbolje rečeno. O tome što se dešavalo prije utakmice nikad nisam pričao. To je ostalo između mene i igrača", vraćao je film legendarni trener.

Posljednji put smo ga gledali na svjetskom prvenstvu 2002. godine. Tamo je Kina prvi put zaigrala u povijesti pod njegovim vodstvom. Probali su Kinezi, ali nisu uspjeli ni gol postići. Ali nisu bili razočarani.

Bora Milutinović je nakon Kine vodio Honduras, Jamajku, Irak je bila posljednja reprezentacija prije mirovine. Posljednjih godina je živio u Kataru gdje je radio na promociji domaćinstva narednog svjetskog, početkom godine Kinezi su ponudili posao savjetnika za mlađe selekcije. U 73. godini Bora ne odustaje, nije umoran.