Zbog njih su mnogi zavoljeli nogomet. Njihovi treneri pokrenuli su nogometnu revoluciju, napadačku evoluciju. Njihova reprezentacija je igrala fenomenalno, posebno tijekom sedamdesetih. Generacija Johana Cruyffa, Ruuda Krola, Johana Neeskensa, Johnnyja Repa, Arieja Haana, Roba Rensenbrinka i drugih igrala je najljepši nogomet na svijetu, ali za konačnu potvrdu, nedostajalo je ono nešto, nije bilo šlaga na torti.

Sve do tog 25. lipnja 1988. godine kada je na starom, Olimpijskom stadionu u Münchenu  "pao" Sovjetski Savez u velikom finalu. Na istom mjestu gdje su zbog svoje arogancije izgubili ono što su morali dobiti 1974. godine.

General se vratio po naslov

Tih godina je nizozemski nogomet jednostavno bi najbolji. Sasvim je svejedno, mislite li na klupski ili reprezentativni. Ajax je 1987. godine uzeo Kup Kupova, sljedeće je izgubio finale od Mechelena opet nizozemskog stručnjaka Aada de Mosa koji je u svojoj momčadi imao četvoricu "svojih".

Dva tjedna uoči Eura 1988. godine PSV je postao europski prvak. Na red je došla reprezentacija koja je osamdesetih rezultatski bila izgubljena. Bez plasmana zaredom na tri velika natjecanja. S tim da su recimo ostali bez nastupa u Meksiku pet minuta prije kraja revanš utakmice baraža protiv Belgije. Izbornik je bio Leo Beenhakker.

Generacija je obećavala, ali je očito trebala pravog čovjeka na klupi. A to je bio General. Trener vizionar prepoznatljiv po svom posebnu načinu rada, vojničkoj disciplini.

Počeo je slagati reprezentaciju oko fenomenalne trojke Gullit - Van Bastena - Rijkaard koja je do danas ostala sinonim za nešto atraktivno, lijepo, efikasno. Sinonim za naslove i titule. Uz Gullita, Van Bastena i Rijkaarda, tu su bili Hans van Breukelen, van Tiggelen, Ronald i Erwin Koeman, John Bosman, Berry van Aerle, Wim Kieft, Gerald Vanenburg, Johny van ’t Schip, Arnold Mühren. Gomila sjajnih igrača, izuzetno talentiranih uz ponekog iskusnog.

Poraz na početku, Bosmanu prednost

Međutim, u skupini sa Sovjetskim Savezom, Engleskom i Republikom Irskom nije baš sve bilo idealno. U Kolnu je Rats zabio gol pa su Sovjeti slavili. Ne treba zaboraviti niti činjenicu da je recimo reprezentacija Sovjetskog Saveza uglavnom bila sastavljena od igrača tada jakog Kijevskog Dynama.

Kako su Englezi pomalo neočekivano izgubili od Iraca, susret poraženih u Düsseldorfu je bio biti ili ne biti. To je bila utakmica jednog čovjeka, one-man show Marca van Bastena. Hat-trickom je uništio Englesku i ostavio u igri svoju reprezentaciju. Iako su Englezi imali neke svoje šanse na 0:0, pa i kod 1:1.

Problem je ležao u činjenici da su Irci već imali tri boda i jedan im je bio dovoljan za polufinale. Irci koji su se provukli u kvalifikacijama, u Zapadnoj Njemačkoj su eksplodirali. Kako je vrijeme prolazilo, činilo se kako Bonner na Parkenu neće primiti gol do sutra. Ali kako to obično bude u takvim utakmicama, gol zabija Wim Kieft nekako. Glavom je skrenuo jednu svijeću Ronalda Koemana i Nizozemska je u polufinalu.

Van Basten ruši najvećeg neprijatelja

Protivnik Zapadna Njemačka domaćin ali samo na papiru. Jer na stadionu u Hamburgu se uglavnom vijore zastave Nizozemske. Njemačka jeste vodila, Nizozemska se vratila i kada je izgledalo da utakmica ide u produžetke Jan Wouters šalje jednu optu za Van Basten koji postiže svoj četvrti gol na turniru, vodi Nizozemsku u finale.

Navijači su ludovali, uz provokacije i uvrede, prelazila se i granica dobrog ukusa i kod igrača. Prednjačili su Ronald Koeman na terenu i na ulasku u autobus Aron Winter. Gullit koji je već tada bio velika zvijezda je zakupio noćni klub kako bi igrači mogli slaviti.

- Momci imali ste veliku večer, ali ne zaboravite sada smo jako blizu. Nizozemska može biti najbolja. Ovaj osjećaj je sjajan ali čeka nas finale, govorio je Michels kojem su igrači dan prije finala uručili zlatni sat.

Šlag na tortu totalnog nogometa

Trinaest dana nakon poraza, Nizozemci su uzvratili Sovjetima i to kako. Gullit je načeo Dasajeva u 32. minuti. U 54. minuti tog finala dogodio se trenutak koji je će obilježiti nogomet za sva vremena. Volej kakav nogometna povijest nije vidjela. Centrirao je Arnold Mühren, a Marco je iz gotovo mrtvog kuta uhvatio volejom loptu koja ide po dijagonali u suprotni. Kamere pokazuju Michelsa koji se hvata za glavu, kao da ne vjeruje. To je bio pravi šlag na tortu, totalnog nizozemskog nogometa. Kao po nekom filmskom scenariju.

- Arnold Mühren ubacio je s lijeve strane. Planirao sam primiriti loptu i dodati je Gullitu. Druge opcije nisam imao, ali pomislio sam: "Baš me briga, opalit ću je pa što bude". I ušla je. Bio sam umoran. Zatvorio sam oči i opalio. Nisam znao što je bilo. To se vidjelo po mom izrazu lica. No čuo sam navijače i znao sam da je gotovo, godinama kasnije pričao je danas legendarni napadač iz Utrechta. Marco je prvenstvo završio kao prvi strijelac s pet golova, a počeo je kao rezerva. Johnny Bosman je bio prvi izbor Michelsa.

- Došao sam na Euro ozlijeđen. Izbornik Michels odlučio se za Bosmana, ali nakon prve utakmice nije me više vadio, reći će Van Basten koji je kao dječak proživio tragediju.

Njegov prijatelj Jopie je propao kroz led na zaleđenom kanalu. Marco je učinio sve kako bi spasio svog prijatelja, ali nije uspio. Kao igrač u Ajaxu bio je jako zatvoren, a jedan od razloga bila je teška bolest njegove majke. Berlusconiju bilo dovoljno tek tridesetak sekundi video materijala da ga dovede u Milan. I promjeni povijest ovog kluba. Baš kao što je to napravio s reprezentacijom tog 25. lipnja 1988. godine.