Gdje su pogriješili organizatori Adria Toura?

Od trenutka kada je koronavirus zaustavio svijet, sportaši, sportašice, treneri, ljudi koji rade u sportu i oko sporta su našli u izuzetno teškom položaju. Kao ribe na suhom. Pokušavali su trenirati, raditi individualno, ali realno, to nije bilo to. I dok su u BiH nekako svi olako digli ruke, čekajući novu sezonu, u svijetu sporta koji je dobrim dijelom postao biznis su tražili nekarješenja. Tenis je posebna priča posebno gledajući iz ugla tenisača i tenisačica koje su recimo ispod 100-tog mjesta na rang listama. Oni zarađuju znatno manje nego oni najbolji, a da ne govorimo o onima koji preživljavaju igrajući Challengere i Futurese. Čak su neki kako je vrijeme prolazilo bili spremni ostaviti reket i okrenuti se nekom drugom poslu. 

''Tenis je individualni sport i mi moramo da zaradimo novac, ako nismo u mogućnosti da igramo, nećemo zaraditi, prosto je. Gledala sam kako rade supermarketi, posebno u početku kada su govorili da im je potrebno osoblje. Znam mnogo igrača nižeg ranga koji zapravo ne zarađuju mnogo, nemaju ušteđevinu i oni vode kampanju kako bi pokušali da dobiju neku vrstu financijske pomoći'', pričala je u jeku pandemije Britanka Naomi Broady, 499. tenisačica na WTA listi.

Želja je jedno, realnost nešto drugo

Kako je vrijeme prolazilo a prvi val pandemije slabio, tako su se pojavljivale priče, ideje o izlasku tenisača i tenisačica na terene. Tako je Novak Đoković odlučio pokrenuti Adria Tour koji je obuhvaća zemlje bivše Jugoslavije. Sustav je bio jednostavan. Najveće zvijezde su ostavljene za završnicu turnira, dok su svoju priliku kroz jednu vrstu kvalifikacija tražili oni slabije rangirani. I definitivno nije izgledalo loše, naprotiv. Posebno kada je uslijedila završnica prvo Beograda, pa turnir u Zadru.

Pročitajte još

Novak Đoković objavio da je pozitivan na koronavirus

Sve je nekako izgledalo normalno ili barem približno normalno, međutim onda se "dogodio" Grigor Dimitrov i stvari su se promijenile za 360 stupnjeva. Prvo on, pa Borna Ćorić, Viktor Troicki, Novak Đoković, njegova supruga, pa novinarka Mirna Zidarić. Naravno oni koji su od početka bili protiv, a sigurno ih u svijetu nije bio mali broj sada slave jednu vrstu pobjede, dok su drugi u velikom problemu.

''Jako mi je žao što je naš turnir nanio štetu. Sve što smo ja i organizatori radili proteklih mjeseca bilo je čistog srca i iskrenih namjera. Vjerovali smo da je turnir prošao sve zdravstvene protokole i zdravlje naše regije djelovalo je dobro kako bismo konačno ujedinili ljude radi dobrotvornih razloga. Bili smo u krivu i bilo je prerano. Ne mogu opisati koliko mi je žao zbog svakog slučaja zaraze. Ako ste bili na turniru molim vas da se testirate i distancirate. Ostatak turnira je otkazan. Molim se da se svi u potpunosti oporave", objavio je prvi reket svijeta.

Svoje viđenje novonastale situacije dao je i direktor turnira u Zadru, Goran Ivanišević koji je u nedjelju imao i najteži dio posla. Reći publici kako je Dimitrov pozitivan.

''Osjećamo se odgovornima, ovo je bila jedna velika super stvar. Žao mi je svih zaraženih, ali na neke stvari se ne može utjecati, kao i na ovu. Jedino me smeta što smo mi glavni krivci i ljudi skupljaju političke poene na nama, a u Zadru je najmanje zaraženih. Sve se svalilo na naša leđa, to nije u redu'', kaže legendarni Zec.

Gdje su pogriješili, Novak, Goran i ostali?

Odgovor je dobrim dijelom jednostavan. Malo su pretjerali. U situaciji kada vas recimo jedan tjelesni kontakt poput rukovanja može koštati. Problem leži u činjenici da su Goran i Novak, odnosno Novakov brat Đorđe odlučili raditi ove turnire kao što je to uobičajeno u svijetu. Ali u normalnim uvjetima. Jer uz svaki iole jači turnir vežu se party - zabave, koncerti, druženja s novinarima, djecom, uz neke revijalne utakmice, kao što su to ovaj put bile jedna nogometna i jedna košarkaška.

Jednim dijelom turnir je bio osmišljen kako bi se prikupila sredstva od ulaznica za humanitarne projekte širom regiona, među kojima su i programi "Novak Đoković" fondacije. Međutim, ideja je bila dobra, ali u ovom trenutku realnost nešto drugačija. Turnir ili turniri su se mogli igrati ali na neki drugačiji način. Bez partyja i svih ostalih popratnih sadržaja uz maksimalne mjere na tribinama, svlačionicama, terenu.

Namjera jeste bila najbolja, ali se na kraju dogodila najgora moguća stvar. Najgore od svega je pitanje što će biti sa sportom uopće u drugom dijelu godine. Posebno sada na prostoru bivše Jugoslavije. Jer su i onako planovi o nastavku ili nastavcima bili na klimavim nogama.

Publika se tek uspjela vratiti na nogometne stadione u ligama koje se igraju (Srbija, Hrvatska), dok su ostali sportovi, lige, ostale nedefinirane. Sada se postavlja pitanje što možemo očekivati nakon Zadra?