Rani jutarnji sati, 21. ožujak 1918. godine. Magla se nadvila nad većim dijelom britanske linije na zapadnom frontu u Francuskoj. Započelo je njemačko bombardiranje. Bilo je drugačije, po svojoj jačini, žestini.

Označilo je početak "Proljetne ofenzive" koja je za cilj imala probijanje linija Saveznika odnosno napredovanje njemačkih snaga u smjeru sjeverozapada prema lukama u La Manchu i Doverskom prolazu, koje su bile neophodne za britansku opskrbu.

Unutar same ofenzive, bila su osmišljenja četiri talasa napada nazvana kodnim imenima "Michael", "Georgette ", "Gneisenau " i "Blücher-Yorck" . Uspoređujući kasnije kroz povijest, upravo je najjači bio "Michael".

Žestoki napadi

General Erich Ludendorff, šef njemačkog Glavnog stožera, prilagodio je plan, te za "svoje " bojište odabrao osamdeset kilometara dugačku liniju od La Ferea do Arrasa koju je branila britanska vojska.

Po Ludendorffu, te linije su držali britanski vojnici koji su u tom trenutku bili puno slabiji od svojih saveznika Francuza. Tu je bila i Middlesex pukovnija, dio " bataljuna nogometaša " u kojoj su se borili do rata aktivni nogometaši iz Engleske i Velike Britanije uopće.

Dva dana nakon početka ofenzive bataljun je podlegao intenzivnom orkanskom bombardiranju zapadno od ceste Arras-Bapaume pretrpjevši velike žrtve tijekom prisilnog povlačenja. Među njima je bio poručnik Walter Tull kojeg je pokosila njemačka mitraljeska vatra.

Njegovi suborci su pokušavali izvući tijelo, ali u povlačenju jednostavno nisu mogli. Njegovo ime jedno od gotovo 35.000 zabilježenih na spomen obilježju nestalih na groblju Faubourg d’Amiens u Arrasu.

A tko je bio Walter Tull? Malo tko zna priču o ovom nevjerojatnom čovjeku koji je dao određeni doprinos razvoju ne samo nogometa u Engleskoj već i društva uopće.

Odrastao u sirotištu

Tull je bio jedan od prvih tamnoputih profesionalnih nogometaša. Rođen u istočnom Londonu, debitirao je za Tottenham Hotspur u rujnu 1909. godine, prije nego što će zaigrati za Northampton Town. Bio je i prvi crni časnik u britanskoj vojsci.

Njegov otac Daniel, u Britaniju je stigao s rodnog Barbadosa 1876. godine, u vrijeme dok je radio kao brodski stolar. Nažalost, Walter i njegov brat Edward su jako brzo ostali bez roditelja. Majka Alice umrla od karcinoma dojke kada je Walter imao sedam godina, dvije godine kasnije, njegov otac Daniel preminuo je od bolesti srca.

Walter i njegov brata Edward završili su sirotištu u Bethnal Greenu, dijelu organizacije koja je danas poznata pod nazivom "Action For Children ".

''Walter i Edward našli su se u najsigurnijem mjestu u najosjetljivijem trenutku. Dočekani su u nacionalnom dječjem domu, gdje je osoblje potaknulo Walterovu ljubav prema nogometu - pomažući oblikovanju života koji će voditi i kakav će kasnije čovjek postati Walter'', pričala je kasnije izvršna direktorica dobrotvorne organizacije Carol Iddon.

Sve je bilo u redu do trenutka kada su se braća morala razdvojiti. A to se dogodilo onog trenutka kada je jedna obitelj iz Glasgowa odlučila posvojiti Edwarda.

Walter je ostao sam i u takvoj situaciji se maksimalno posvetio sportu, briljirao je u nogometu pa je počeo i nastavio igrati za amatersku momčad zanimljivog naziva Clapton FC. Koja je u tom periodu bila jedna od najboljih amaterskih u Engleskoj.

Danas poznatiji kao Leyton Orient. Klub u kojem će Tull tijekom sezone 1908/09 osvojiti Londonski seniorski kup, FA amaterski kup i Londonski amaterski kup.

Postaje pravi igrač

Njegove igre nisu prošle nezapaženo, ubrzo se Tull našao na White Hart Laneu, te je tako postao tek treći tamnoputi igrač u engleskoj igri, ali i istovremeno došao na udar navijača.

Tijekom svojih prvih nastupa je bio izložen užasnom rasnom zlostavljanju. Tako je jedan novinar napisao nakon gostovanja Tottenhama u Bristol Cityju 1909. godine.

''Dio mase kukavički napao Waltera Tulla, najgorim povicima, psovkama. Dopustite mi da kažem tim huliganima iz Bristola da je Tull toliko čist da može biti uzor svim bijelcima koji igraju nogomet. Tull je sjajan igrač, sjajan napadač.''

Prelazak u Northampton pravi potez

Naravno sve ono što se dešavalo pored terena ostavilo je traga na igru Waltera, psihološki je bio poprilično uzdrman, pa je završio na klupi. Stvari su se promijenile kada ga je Herbert Chapman 1911. godine doveo u Northampton Town za "značajnu naknadu".

Na ovaj potez Chapman se odlučio nakon što je na jednoj utakmici kao igrač Tottenhama postigao vrlo lijep gol u ranoj fazi baš protiv Northampton Towna. Prelazak na County Ground pokazao se presudnim za daljnji razvoj njegove karijere nakon što je 21. listopada 1911. debitirao protiv Watforda.

Nastavio je igrati 111 utakmica za klub prije nego što je izbijanjem Prvog svjetskog rata odveo njegov život radikalno drugim putem.

U vrijeme dok je igrao posljednju utakmicu za Northampton, Tull je postao jedan od najpopularnijih igrača kluba. I tko zna kako bi se stvari razvijale da Tull nije obukao uniformu. Neki svjedoci su godinama kasnije tvrdili kako je po završetku rata trebao zaigrati za Glasgow Rangers.

Bataljun nogometaša

Tijekom tog Prvog svjetskog rata Britanci su imali jedinicu, sastavljenu od igrača, trenera, sudaca i ostalih sportskih radnika. Slično kao i puno toga godina kasnije, za vrijeme Drugog rata, planovi su bili da ta jedinica tijekom rata igra utakmice, međutim to je zasmetalo onima koji su daleko od Engleske, kako se to kaže "na liniji".

Onda je i sam kralj najavio smanjenje novca za FA ako se igrači ne uključe u vojne operacije. Tako je baš taj prvi Walterov klub, Clapton FC, ostao je bez svih igrača na početku rata. Ukupno su 122 profesionalna nogometaša uzela učešće u Prvom svjetskom ratu.

Bili su tu igrači, točnije recimo kompletna momčad škotskog Heartsa, neki igrači iz Irske. Od Franka Buckleya preko Viviana Woodwarda i naravno Walter. Koji se prijavio za Middlesex pukovniju, s ostalim igračima.

U jednom trenutku se vratio u Englesku zbog psihičkih problema, ali će vrlo ponovo u Italiju. Postao je časnik, što je u tom trenutku s obzirom na njegovu boju kože bila velika priča. Tull je boravio na Talijanskoj fronti od studenog 1917. do početka ožujka 1918.

Postao časnik a nije bijelac

U jednoj od akcija, predvodio je 26 ljudi u noćnom prepadu na neprijateljski položaj. Njegova jedinica je prešla hladnu rijeku Piave na neprijateljski teritorij prije nego što su se vratili, svi neozlijeđeni unatoč tome što su bili pod jakom vatrom.

Nažalost, tijekom njemačke ofenzive britanska je vojska razmišljala o tome da se povuče i brani kanalske luke s obzirom na pritisak pod kojim su bili i ogroman gubitak života. Britanske i francuske snage pretrpjele su zajedno 250.000 žrtava, ali u konačnici Nijemcima je ponestalo zamaha i plima rata trebala bi se na kraju neopozivo okrenuti protiv njih do studenog te godine.
25. ožujka Tull je pogođen.

Prema nekim informacijama Tom Billingham - bivši golman Leicestera Fossea je pokušao odvući Tullovo tijelo natrag na britanski položaj kako bi mogao biti pokopan. Njegovi napori su propali i Walterovo tijelo je ostalo ležati na tlu sjeverne Francuske, poput mnogih koji su se borili i umrli u Velikom ratu.

Njegovo ime se nalazi ugravirano zajedno s 34.785 drugih vojnika bez poznatog groba, koji su umrli na tom području između proljeća 1916. i jeseni 1918. godine.

Englezima je trebalo jako puno vremena da priznaju što je to napravio Walter Tull u svom kratkom životu. Tek tamo u posljednjih dvadesetak godina pričao o heroju, čovjeku čija je odlučnost bila jasna i velika da se suprotstavi svima onima koji su nastojali uskratiti ravnopravnost ljudima druge boje kože. Northampton Town F.C. otkrio spomenik 1999. godine, ulica iza sjeverne tribine istog kluba se zove Walter Tull Way.

Jedno vrijeme smo imali i okršaje klubova za Memorijalni kup Waltera Tull-a, dok je spomen ploča otkrivena ispred kuće u kojoj je živio Tull pred sami rat u blizini nekadašnjeg White Hart Lane.