Dylan mu posvetio pjesmu, osuđen zbog greške, nije bio nevin?

Priča je u pravom smislu riječi filmska. Već je bio petak, rano jutro 17. lipnja 1966. godine. Lafayette Grill, tipičan lokal za to vrijeme u SAD. Vratiti se toliko godina unatrag u gradu Patersonu ili mnogim drugim američkim gradovima znači vratiti se u vrijeme kada je američki rasni lonac ključao idealističkim obećanjima i vatrenim nasiljem.

Dva odvojena zločina policija povezala

Lafayette Grill nalazio se na nečemu što se smatralo svojevrsnom granicom, nizom ulica i kuća u koje su polagano integrirali crnci i hispanoamerički stanovnici. Šest sati ranije, pet blokova dalje od Lafayette Grilla, drugi je barmen ubijen iz vatrenog oružja. Barmen - vlasnik lokala Waltz Inn, Leroy Holloway. On je bio crnac. Za policajce koji će se pojaviti na vratima Lafayette Grilla nije bilo dileme. Osveta. Jer su svi u Lafayette Grillu bili bijelci.

Međutim, situacija s Holloweyom je bila poprilično "čista". Ubojica, Frank Conforti, je par mjeseci ranije prodao bar Hollowayu, uletio je u Waltz Inn kako bi se suočio s Hollowayem. Nastala je neka rasprava, ubojica je otišao do svog automobila, vratio se i pucao u glavu Hollowayu. Policija je ubrzo stigla i sprovela Confortija s lisicama kroz špalir crnih stanovnika do policijskog automobila koji je čekao.

Conforti je na kraju osuđen za ubojstvo drugog stupnja i proveo je gotovo 15 godina u zatvoru. Međutim, priča oko Lafayette Grilla je drugačija, obim zločina je veći. Tamo su bolničari po dolasku bukvalno gazili po lokvama krvi. Tamo se dogodio masakr.

Neki su preživjeli, vidjeli ubojice 

Ubijeni su barmen Jim Oliver, Fred Nauyoks strojar koji je igrao dobro biljara, dok je nekim čudom ostao živ William "Willie" Marins koji se bavio slični poslom kao i Fred. Marins, koji je živio u blizini Patersona, upucan je iz pištolja u glavu. Imao je sreće. Metak kalibra 32 pogodio ga je u lijevu sljepoočnicu i prošao mu kroz čelo blizu desnog oka ne usmrtivši ga. Posrnuo je na pod i kako je kasnije rekao, pravio se mrtav. Izgubio jeste desno oko, ali je policiji navodno opisao ubojice. Umro je 1973. iz razloga koji nisu bili povezani s pucnjavom.

Žena je bila konačna meta ubojica. Hazel Tanis se pokušavala spasiti, konobarica u Westmount Country Clubu u tadašnjem West Patersonu, sakrila se blizu ulaznih vrata. Tanis će se boriti za život još mjesec dana prije nego što konačno podlegne emboliji. No za to bi vrijeme policiji davala opis ubojica i kako kaže njezina kći, do detalja ispričala kako je pokušavala moliti za život. Bila je pogođena čak četiri puta. Uspjela je policajcima u bolnici pokazati slike onih koji su pucali.

Boksač Carter jedan od ubojica 

Nakon svega što se pročitali, vjerojatno se pitate kakve ovo veze ima sa sportom. Jedan od dvojice koji su uhapšeni, koji su osuđeni je Rubin Carter. Problematični dječak koji se spasio odlaska u dom, oblačenjem vojne uniforme. Dok je bio u vojsci, navodno se pijan pojavio u dvorani u kojoj je trenirao boksački tim. Sredio je jednog protivnika i dobio je svoje mjesto u ekipi. Boreći se za ovu ekipu upisao je 51 pobjedu, samo je pet puta poražen.

Nastavio je svoj buran život, "zaglavio" je zatvora" četiri i pol godine i tek po izlasku počeo se ozbiljno baviti boksom. U svijet profi boksa ulazi 1961. godine. Tony Zale zdepasti prvak srednje kategorije iz 1940-ih, je bio boksač s kojim su ga poredili. Činilo se kako bi pobjeda nad Emilom Griffithom trebala otvoriti put prema naslovu, ali su onda došli porazi.

Joey Giardello ga je sredio na poene, Dick Tiger dvije godine poslije. Te noći kada se dogodio zločin u Lafayette Grillu, Carter se pripremao za odlazak u trening kamp, borba protivJuana "Rockyja" Rivere je bila planirana u Argentini.

Svjedoci vidjeli auto

Navodno su svjedoci te noći vidjeli kako je upravo nakon pucnjave u
grilu na ulici viđen automobil bijeli Dodge Polara s plavim i zlatnim njujorškim tablicama. Uz Cartera, tu je bio "Dancing boy", John Artis, momak koji je igrao "nešto malo" američki fudbal, dobro plesao i vozio kamion za lokalnog dostavljača hrane

Carter je izgubio od Rivere, međutim, taj poraz je bio ništa s onim koji će doživjeti u sudnici. Arthur Bradley i Alfred Bello, obojica osuđeni kriminalci, sitni klošari što bi se reklo, bili su zanimljivo, glavni svjedoci tužitelja i oni su Cartera i Artisa smjestili na mjesto zločina. Porota sastavljena isključivo od bijelaca osudila je dvojicu crnih optuženika 27. svibnja 1967. Carter i Artis osuđeni su na po tri kazne doživotnog zatvora.

Glavni svjedoci povukli priču 

Do 1974. Bradley i Bello su povukli svoju priču. Obojica su rekli da su bili pod pritiskom vlasti da daju lažna svjedočenja protiv Cartera i Artisa, koje su vlasti navodno nazivale "životinjama" i "crncima".

"Bio sam jedno vrijeme jako ljut. Jeo sam mržnju, gorčinu i zavist kao da su sočni zalogaji odrezaka na puteru. Bio sam ljut na sve što se kretalo. Bio sam ljut na dva državna svjedoka koji su lagali. Bio sam ljut na policiju koja ih je na to natjerala. Bio sam ljut na suca koji je dozvolio njihovo svjedočenje. Bio sam ljut na porotu, bio sam ljut na svog advokata, na sve ljudi koji su me smjestili iza rešetaka. Kada provedete mnogo vremena u mraku, u samici, gdje se sve stapa u jedno, ako budete imali sreće, onda stvari počnete gledati drugačije nego što ste ih ikada ranije vidjeli", pričao je Carter koji će u zatvoru upoznati jednog novog Rubina. 

"Može potrajati danima, tjednima, mjesecima, godinama, ali da vidite stvari onakve kakve zaista jesu. Tada vidite sebe onako kako se nikada ranije niste vidjeli. Jer kada ne vidite spolja, možete pogledati samo unutra. U stvarnom smislu, odlazak u zatvor je bila najbolja stvar koja mi se ikada dogodila. Bez toga nikada ne bih uspeo da pronađem sebe. Da, jer sam ušao u zatvor znajući da sam nevin. Znao sam da nisam počinio nikakav zločin i da nije bitno što je rekla porota. Pošto sam bio nevin, odbio sam da se ponašam kao krivac. Odbio sam da poštujem zatvorska pravila", ispričao je jednom prilikom Carter po izlasku iz zatvora.

Tko mu vjeruje?

Deset godina nakon što je optužen i osuđen kampanja dokazivanja njegove nevinosti je urodila plodom. Carter je pušten, dozvoljeno mu je novo suđenje. Dok je bio na uvjetnoj slobodi, Carter je napao ženu koju je Muhammad Ali zadužio da vodi kampanju "Free Rubin". To ga je na kraju koštalo jer je zbog toga izgubio dosta potpore. Na drugom suđenju porota je potvrdila prvu presudu.

Tek 1985. godine je Carter izašao iz zatvora. Pušten je jer sud tvrdio kako je optužnica i presuda plod rasizma. Međutim, do danas nikada priča nije do kraj ispričana. Jer se mnogi nisu složili s onim što je prikazano u filmu "The Hurricane". Jedan od novinara koji je pratio život i karijeru Rubina Cartera Jack Newfield će utvrditi kako " sudac nikada nije rekao da je Carter nevin, već samo da se sustav poigrao s njihovim pravima."

Istina otišla u grob

Mediji su pisali kako su ustvari tijekom procesa napravljene određene proceduralne greške utvrđene kasnije zbog kojih je Carter pušten. Tužitelji su odlučili kako neće treći put pokretati postupak. Slavni Bob Dylan je svoju pjesmu posvećenu Carteru "Hurricane" prestao izvoditi nakon 1976. godine, jer očito niti on više nije bio siguran.

Rubin "Hurricane" Carter je preminuo 2014. godine u svom domu od karcinoma prostate. Imao je 76. godine. I danas nakon toliko godina javnost je podijeljena, baš kao što je bio njegov grad 1966. godine, kada se dogodio zločin. Sve tajne, istine, o tome što se dogodilo te noći sa sobom u grob je odnio Rubin.