Duboko ispod površine našeg planeta zbiva se nešto što istodobno fascinira i zabrinjava znanstvenike NASA-e. Južnoatlantska anomalija (SAA) – golema zona oslabljenog magnetskog polja iznad Južne Amerike i Južnog Atlantika – širi se i stvara sve veće rizike za svemirsku tehnologiju. Za mnoge je to nevidljiva prijetnja, ali za satelite i instrumente u orbiti to je vrlo stvaran izazov.
Ono što čini SAA toliko posebnom jest njezina povezanost s dubinskim procesima u Zemljinoj jezgri. Kretanje rastaljenog željeza i nikla u vanjskoj jezgri stvara magnetsko polje koje nas štiti, no u ovom području ono je znatno slabije. Uzrok tome znanstvenici pronalaze u kombinaciji nagnutosti magnetske osi i utjecaju ogromne, guste strukture ispod Afrike, poznate kao Afrička velika provincija niske brzine smicanja. NASA-ini stručnjaci napominju da je u tom području nastalo i lokalno obrnuto magnetsko polje, stvarajući svojevrsnu “rupu” u Zemljinoj magnetskoj zaštiti.
Za satelite koji prolaze kroz SAA, to znači veće doze visokoenergetskih čestica. One mogu uzrokovati kvarove, gubitak podataka ili čak trajna oštećenja sustava. Zato mnogi operateri satelita preventivno gase pojedine funkcije dok prelaze preko anomalije. Čak i Međunarodna svemirska postaja (ISS) svakodnevno prelazi preko SAA, pri čemu su astronauti sigurni unutar oklopa postaje, no instrumenti na vanjskim dijelovima moraju biti posebno zaštićeni.
Podaci sa satelita ESA-e Swarm i NASA-ine misije SAMPEX otkrivaju da se anomalija polako pomiče na sjeverozapad, širi površinom te se, što je posebno zanimljivo, od 2020. počela dijeliti u dva zasebna područja minimalne magnetske jačine. To dodatno komplicira rad znanstvenika koji nastoje modelirati promjene u Zemljinom magnetskom polju i predvidjeti opasne zone za letjelice.
NASA zato kombinira satelitske podatke sa simulacijama dinamike Zemljine jezgre, stvarajući modele koji se mogu usporediti s vremenskom prognozom, ali na mnogo duljim vremenskim razmjerima. Ovi modeli ne služe samo za planiranje svemirskih misija, nego i za dublje razumijevanje unutrašnje građe planeta.
Premda trenutna evolucija SAA izgleda neobično, geološki zapisi pokazuju da takve anomalije nisu rijetke u dugoj povijesti Zemlje. Znanstvenici napominju da sadašnja anomalija nije znak skorog obrata magnetskih polova, fenomena koji se događa tek svakih nekoliko stotina tisuća godina.
Kako Južnoatlantska anomalija nastavlja rasti i mijenjati oblik, znanstvena zajednica ostaje na oprezu. Njezina sposobnost da poremeti rad satelita i istovremeno pruži uvid u duboke slojeve Zemlje čini je jednim od najintrigantnijih prirodnih fenomena našeg doba. Hoće li njezine promjene oblikovati naše tehnološke i znanstvene izazove u godinama koje dolaze?
