Pobjeđujemo li polako u ratu protiv raka?

Godine 1971. Richard Nixon, tadašnji američki predsjednik, proglasio je „rat protiv raka“. Samo dvije godine ranije, Apollov program spojio je veliku znanost i veliku državnu potporu kako bi poslao astronaute na Mjesec, pa su se nade za lijek protiv raka činile opravdanima. Neki optimistični liječnici tvrdili su da će lijek za rak doći za nekoliko godina. Amerikanci su bili egzalitirani, jer karconomi su uzimali sve više života u najmoćnijoj zemlji svijeta.

Bili su u krivu. Karcinom nije pobijeđen, piše The Economist u svom najnovijem broju. Danas gotovo svaka odrasla osoba poznaje nekoga tko ima rak, ili je imala rak, ili je netko njihov umro od njega. Polovica muškaraca i trećina žena u bogatim zemljama može očekivati da će se s rakom suočiti tijekom života. U Americi je to drugi najčešći uzrok smrti, odmah iza srčanih bolesti, i godišnje ubije oko 600.000 ljudi. U svijetu uzrokuje oko jednu od šest smrti. Ako je kriterij uspjeha pobjeda nad bolešću unutar deset godina — ili čak dvije, tri ili četiri — moglo bi se zaključiti da je rat protiv raka izgubljen.

No zapravo je situacija bolja nego što mnogi misle, tvrdi The Economist. Napredak je vidljiv iz podataka i svi znakovi upućuju da će se trend nastaviti. Rak je povezan s dobi. Starija populacija više je izložena raku jer su stanične mutacije često kancerogene. Ali, jasno je da su bogate zemlje ranih 1990-ih dosegle prekretnicu. Od tada, dobno prilagođena stopa smrtnosti od raka stalno opada, iz godine u godinu. U Americi je ta stopa sada oko trećine niža nego 1990-ih. Sličan je trend u drugim razvijenim zemljama.

Neki su znanstvenici očekivali da će rat protiv karcinoma završiti munjevito, no ispostavilo se da se vodi spori, ali uspješan rat iscrpljivanja. Neke pobjede bile su spektakularne: dječja leukemija nekoć je bila gotovo sigurna smrtna presuda; sada ima petogodišnju stopu preživljavanja veću od 90%. No napredak kod raka nije jednostavan, jer on nije jedna  bolest, već su u pitanju cijele skupine bolesti. Većina napretka nije došla od velikih otkrića, već od tisuća manjih poboljšanja u ranom otkrivanju, kirurškim zahvatima i lijekovima.

Veliki, ali ne toliko primjetan uspjeh u borbi protiv raka je prevencija — možda zato što se spriječene bolesti ne vide, za razliku od onih koje se izliječe. Primjerice, stope pušenja dramatično su pale u bogatim zemljama. To je vjerojatno spriječilo više smrti od raka nego bilo što drugo — od 1975. godine u Americi manje od 30% odraslih puši, dok je prije pušač bio svaki drugi. Budući da pušenje uzrokuje jednu od pet smrti od raka u bogatim i srednje razvijenim zemljama, smanjenje pušenja znači ogroman pozitivan učinak.

Rak grlića maternice, jedan od najčešćih među ženama, uglavnom je uzrokovan infekcijom humanim papiloma virusom (HPV). Godine 2008. Britanija je uvela HPV cjepivo za djevojčice. Desetljeće i pol kasnije, stope raka grlića maternice pale su za 90% kod žena u dvadesetima, a britanski zdravstveni službenici govore o mogućem iskorjenjivanju te vrste raka do 2040. godine. Još jeftinije cjepivo razvijeno je u Indiji za masovno cijepljenje u siromašnim zemljama.

Također, znanstvenici već znaju za genetske mutacije koje povećavaju rizik od određenih vrsta raka, poput BRCA gena koji povećava rizik raka dojke i prostate. Više od polovice svih pacijenata s rakom ima neki poznati čimbenik rizika. Primjerice, neki polipi u crijevima mogu postati zloćudni – ali samo 5-10% njih to i postanu. Cilj je raspetljati ovu složenost kako bi se bolest prepoznala ranije, kada je liječenje najučinkovitije. To uključuje velike biobanke, praćenje izražavanja gena i razumijevanje interakcije gena i okoliša, čime se može odrediti tko treba, a tko ne treba liječenje.

Isto tako, liječnici danas koriste sve širi raspon terapija. Neki jeftini lijekovi, poput aspirina, čine se korisnima kao preventiva kod ljudi s Lynch sindromom (povećan rizik od raka crijeva). Metformin, lijek za dijabetes, smanjuje rizik povratka raka kod nekih žena liječenih za određeni tip raka dojke. GLP-1 receptori (kao u lijekovima Ozempic) također obećavaju.

Uz kemoterapiju, kirurgiju i zračenje, novi oblik liječenja je imunoterapija — korištenje vlastitog imunološkog sustava za napad na stanice raka. Neka cjepiva — možda čak i genetski prilagođena svakom pacijentu — mogu naučiti tijelo prepoznati već postojeći rak. Druga, koja više podsjećaju na klasična cjepiva (poput onih za gripu), ciljaju na pretkarcinomske stanice. Cjepiva protiv raka dojke i debelog crijeva trenutno su u kliničkim ispitivanjima.

Još uvijek čarobnog lijeka nema, jer, ponovimo, rak nije jedna bolest. On je kompleksna stvar, koja će nanovo inspirirati i liječnike i znanstvenike i farmaceute. Ponovimo, što se živi dulje, a životni vijek se stalno produžuje, gotovo nemoguće je izbjeći neko oboljenje karcinomskog tipa. Ali, preživljavanje od karcinoma sve je češće i uspješnije. Uostalom, bilo je u prošlosti mnogo strašnih bolesti za koje se mislilo da su nepobjedive, pa su danas pod kontrolom ili mačji kašalj. Znanstvenici se nadaju kako takva sudbina čeka (većinu) karcinoma.