Naftna katastrofa u Sjevernom moru
Najmanje jednom tjedno s platformi u Sjevernom moru izlije se velika količine nafte ili plina, saznanje je kojim se dovode u pitanje tvrdnje naftnih kompanija da čine sve što je u njihovoj moći kako bi poboljšale sigurnosne mjere protiv takvih incidenata.
Na vrhu liste najvećih zagađivača našao se Shell, unatoč obećanjima da će postrožiti mjere nadzora nakon nesreće u kojoj je prije pet godina poginulo dvoje radnika.
Dokumenti do kojih je došao britanski Guardian sadrže popis svih nesreća povezanih s izlijevanjem nafte ili plina, koje su naftne kompanije dobrovoljno prijavile regulatornom Uredu za zdravlje i sigurnost (HSE) i sklopu baze podataka uspostavljene nakon tragedije 'Piper Alpha' u kojoj je 1988. poginulo 167 radnika.
Prvi put dokumenti otkrivaju imena kompanija koje su prouzročile više od stotinu potencijalno smrtonosnih i uglavnom zatajenih slučajeva izlijevanja nafte i plina u Sjevernom moru u razdoblju 2009-2010.
Dokumenti su objavljeni zahvaljujući britanskom pravu na pristup informacijama. Bilježe nesreće koje regulatorno tijelo označava 'velikim' ili 'značajnim' i koje su mogle, da su se nafta ili plin zapalili, rezultirati mnogobrojnih ljudskim gubicima.
Najčešća izlijevanja nafte imali su Shell i francuski konglomerat Total. Shellovi upravitelji redovito izjavljuju da im je sigurnost na prvom mjestu, pa je tako i prošlog studenog direktor Peter Voser izjavio da 'sigurnost jest, oduvijek je bila i zauvijek će biti prvi prioritet'. 'To je naša temeljna vrijednost', rekao je Voser.
Najviše nesreća bilo je na Shellovoj platformi Brent Charlie, koja je počela s radom davne 1976, a nalazi se na udaljenosti od oko 180 kilometara sjeveroistočno od Škotske. U razdoblju od dvije godine, tamo je zabilježeno čak sedam nesreća, a najgora se dogodila 26. travnja 2010. kada je iscurilo četiri tone plina i rezultiralo obustavom rada.
Prošlog tjedna, HSE je službeno zaprijetio zatvaranjem pojedinih operacija na Brent Charlieju zbog neprijavljenih sigurnosnih problema. Kritičari tvrde da su najstarije bušotine, sagrađene 70-ih godina kada je otkrivena nafta u Sjevernom moru, ujedno i najopasnije. Shell se našao na meti kritika 2006, kada je sud zaključio da se tragedija u kojoj su izgubljena dva života mogla spriječiti da se popravilo oštećenje na zahrđalom naftovodu na platformi u naftnom polju Brent.
Ostale velike naftne kompanije koje često bilježe nesreće povezane s izlijevanjem nafte i plina su danski konglomerat Maersk i kanadska kompanija Talisman, od kojih svaka ima bušotinu s po pet zabilježenih izljeva. Četiri izlijevanja dogodila su se na bušotini Mungo Etap, u vlasništvu BP-a.
Zviždači su rekli Guardianu da je navedeni popis nesreća na bušotinama tek 'vrh sante leda'. Ostale nesreće zataškavaju se, tvrde, jer se radnici boje gubitka posla u slučaju da ih prijave. Jedan veteran rekao je da, unatoč službenoj politici prijavljivanja svega što pođe po zlu, radnici slijede neformalni kod prema kojemu je bolje šutjeti i izbjeći skupe prekide proizvodnje.
Također, objavljeni dokumenti opovrgavaju tvrdnje kompanija da se nedavna tragedija u Meksičkom zaljevu, kada je poginulo 11 radnika i prouzročena ekološka katastrofa nesagledivih razmjera, njima teško može dogoditi.
Jake Molloy, glavni tajnik sindikata Offshore Industry Liaison Committee (OILC) koji zastupa radnike Sjevernog mora, rekao je da ta tragedija pokazuje da 'čak i najmodernija zaštitna tehnologija može zakazati ako se pravilno ne održava i ako njome ne upravljaju stručni ljudi'. Dodao je da Britanci mogu biti sretni što nisu imali još neku nesreću s brojnim žrtvama.
'U nekoliko navrata bili smo veoma, veoma blizu tome. U nekim slučajevima presudila je sreća, prije nego dobro upravljanje. Neke uopće nije briga i debelo su zreli za kazneni progon. Zbog visokih cijena nafte, prelaze sve granice', rekao je Molloy.
