Kakva je veza dalmatinskog buhača, seksualnih hormona i Nobelove nagrade?

Nobelovac Lavoslav Ružička preminuo je na današnji dan prije 45 godina, 26. rujna 1976. godine u Mammernu na Bodenskom jezeru (Švicarska).

Znanstvenik češkog podrijetla rođen je u Vukovaru 13. rujna 1887., a klasičnu gimnaziju završio je u Osijeku (diplomirao 1908.).

Studirao je kemiju na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu, Njemačka, gdje je pod voditeljstvom Hermanna Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju (1953), doktorirao (1910) i ostao raditi kao asistent.

Kada je 1912. Staudinger postao profesor Savezne tehničke visoke škole (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) u Zürichu, s njim je u Zürich došao i Ružička, gdje je 1917. dobio švicarsko državljanstvo, 1918. postao privatni docent, a 1923. titularni profesor.

Od 1925. do 1926. radio je u Ženevi, a 1926–29. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, Nizozemska, da bi 1929. postao profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u.

Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio ponudu i za profesuru u Zagrebu, no otklonio ju je zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Zagrebačkom sveučilištu.

Već kao Staudingerov suradnik Ružička je riješio strukturu piretrina, insekticida dobivenog iz dalmatinskoga buhača. Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, važnih u industriji mirisa, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida.

Godine 1933–34. riješio je sintezu i strukturu muškoga spolnog hormona androsterona. Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. Nobelovu nagradu za kemiju, s njemačkim kemičarom Adolfom Butenandtom (Adolf Friedrich Johann Butenandt). Zbog ratnih prilika Ružička nije otišao na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholm, nego mu je 16. I. 1940. nagradu predao švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti u ETH-u.

Tim je povodom na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao u Zagreb, gdje je 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tada je bio izabran za počasnoga člana JAZU i počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva.

Tijekom II. svjetskog rata Ružička je izgubio nekoliko vrijednih suradnika, ali je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mlađim kemičarima. Tako je, među ostalima, pozvao u Zürich i Vladimira Preloga, budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon odlaska Ružičke u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju.

Više na mrežnoj stranici Hrvatske enciklopedije