Romić: Četvrtina građana BiH ima PTSP

Nama u Bosni i Hercegovini rat u Ukrajini bliži je nego ostatku svijeta. Nema to veze s kilometrima ni geografskom udaljenosti, već sa sjećanjima.

Bosanci i Hercegovci su ne tako davno prošli ratne strahote o kojima svijet i danas priča – ubojstva, logore, stravične zločine, silovanja, noćne more zbog kojih se mnogi i danas bude u sred noći, iscrpljeni, uplašeni, potreseni.

Svjedoče to i članovi Udruženja Feniks iz Tuzle, čiji je rad posvećen osobama u duševnoj nevolji te onima oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), piše portal Interview.ba. 

Traume izlaze na vidjelo

Stručnjaci ističu da je riječ o duševnom poremećaju koji se može javiti nakon izlaganja zastrašujućem, opasnom, ugrožavajućem stresnom događaju. Osobe koje imaju ovakva iskustva mogu trpjeti tegobe poput stalne zaokupljenosti traumatičnim događajem i ponovnim proživljavanjem na javi ili tijekom spavanja, napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja i izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj. Tegobe uzrokuju značajnu subjektivnu trpnju i zakazivanje u funkcioniranju u različitim životnim područjima.

Pročitajte još

'PTSP spomenar' najtraženija knjiga

Tako je to u teoriji, a u praksi…

Vahid Đulović iz Tuzle već trideset godina se bori s posttraumatskim stresom (PTSP), a pogotovo mu je teško posljednjih nekoliko mjeseci, od kako se priča o ratu u BiH te od kako je počeo ratu u Ukrajini.

"Ja sam zbog iste ovakve situacije doživio određene mentalne probleme. Teško sam ranjen u rujnu 1992. godine. Danas se trudim racionalno razmišljati da ne pogoršam svoje psihološko stanje. Jer, ako pogoršam svoje stanje pogoršat ću i život svojoj obitelji. Ljudi sada trebaju samo misliti o svom mentalnom zdravlju, da ne čitaju ove informacije kojima nas stalno bombardiraju", kaže Đulović koji se već godinama bori s PTSP-om.

Dodaje da ljudi u njegovoj bližnjoj okolini svakodnevno pričaju o neizvjesnosti i strahu.

"Sve je ovo psihološki rat. Mada i ljudi koji su u Ukrajini, koji sada moraju otići, svega ovoga nisu svjesni. Ali sutra kada stane rat, suočit će se s jednom novom realnošću. Ja sam mentalne probleme doživio kada je rat završio", ističe Đulović.

Njegove brige danas su i mnogo veće i zbog njegove obitelji, djece te četverogodišnje unuke zbog koje želi uživati i živjeti bez trauma.

Psihološka kriza 

"Ja sada samo mislim na našu djecu. Ne daj Bože da se što dogodi. Moram reći i da vi iz medija ponekad znate pretjerati. Čini mi se da smo svi u nekoj psihološkoj krizi, vidite kupuju ono što im i ne treba. To znači da su ljudi opterećeni, nervozni, eto vidite kako se ponašaju – galame na nas ako stojimo u redovima, posebno kada dođemo doktoru. Nisam ni ja dobro, ali nikome nije dobro. Neka nam je Bog na pomoći", dodaje Đulović.

Psiholog Bojan Šošić upozorava nas da je vrijeme tjeskobe obilježeno tjeskobnim mislima. I obratno – tjeskobne misli stvaraju tešku atmosferu, neraspoloženje, nervozu.

"Ljudi traže informacije o negativnim događanjima. Zato nije slučajno da mnogi mediji s tim ciljem odražavaju potrebe tržišta, a time zadovoljavajući svoje interese. Međutim, mladi ljudi koji nisu izgradili još uvijek svoje aspekte života, sami sebe drže u takvom informacijskom balonu, u jednoj eho komori koja im predstavlja veliko opterećenje. Sada vidimo da se mladi ljudi javljaju službama za mentalno zdravlje, s problemima rastrojstva i ozbiljnih psihotičnih epizoda", kaže za Interview.ba psiholog Šošić.

Zato mnogi spas traže u lijekovima. Koje dobiju na recept, nakon liječničke dijagnoze. Ali često i bez toga.

"Vjerujte da mi nije lijekova, ja ne znam kako bih danas funkcionirala", kazala je građanka Tuzle Hidajeta.

Paralizirajući strah

Ranko Milić prepričava nam kako ga je strah od novog rata paraliziralo, doveo u pitanje svakodnevno funkcioniranje, brigu o najdražima.

"Evo na što mi se život sveo. Dođem do grada da kupim ženi lijekove. Teški oblik šećera ima, ne smije nigdje. Jedva se kreće. Ako ja nisam kod kuće, nema joj tko dodati vode. I opet samo me pita što je rekao Čović, hoće li se Dodik odvojiti. Žao mi je samo omladine i djece. Moji su, hvala Bogu, otišli odavde", rekao nam je Milić.

Psiholog Šošić dodaje da su zbog svega planovi i projekcije za budućnost tamni i sumorni.

"Ogromni je teret taj nedostatak perspektive. Mladi ljudi teško mogu očekivati da ostvare nešto što bi im moglo garantirati sigurnu budućnost. Ljudi ne idu iz BiH trbuhom za kruhom, nego odlaze da ne bi bili pod teretom nepotrebne retorike, plašenja novih sukobima, novim generacijama oboljelih od PTSP-a", dodaje on.

Doktorica medicine rada i profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Nurka Pranjić ističe da ljudi danas odlaze iz svoje zemlje, iz sigurnog doma, napuštaju roditelje i obitelj jer osjećaju strah i neizvjesnost.

"Ljudi u radno aktivnoj dobi migriraju da bi oporavili i sačuvali svoje zdravlje i individualni integritet, socijalne i radne kompetencije te povratili motivaciju i inspiraciju za rad. To napuštanje dobrog i sigurnog zaposlenja je jedini lijek za ozdravljenje i oporavak od poremećaja mentalnog zdravlja", kazala nam je dr. Pranjić.

S odraslih na djecu 

Ističe kako strah od prošlosti ovdje zapravo postaje i strah od budućnosti, nesigurnosti.

"Ljudi odlaze u pravedniji svijet gdje su im zagarantirana sva prava", dodala je dr. Pranjić.

Naši sugovornici složni su u ocjeni da bi sjene iz prošlosti, utvare iz sadašnjosti i neizvjesna budućnost naše društvo mogli obilježiti kao mentalno nezdravo, a zemlju kao nestabilnu i besperspektivnu. Što je na žalost idealna formula za buđenje PTSP-a.

Sarajlije to također znaju, a naša sugovornica S.K. (podaci poznati redakciji) žali što je svoju troipolgodišnju traumu života pod opsadom prenijela i na svoju djecu.

"Dogodilo se to spontano, možda nisam razmišljala dovoljno o tome. Nisam bila educirana. Suprug je bio u vojsci, vidio je svašta, ja također jedva spasila život nakon jednog masakra. Pred djecom smo ponekad pričali o tome. No, ovih dana kad su se na TV smjenjivali naši gospodari rata i mira stariji me je sin (11) pitao kroz suze hoće li tata ponovo u rat. Sledila sam se. Sad svaku večer i djecu i sebe uvjeravam da ovdje neće biti rata", govori ona.

Kaže da je prije dvadesetak dana kad je počela invazija na Ukrajinu primijetila veću uznemirenost kod svoje djece. Ali i sama osjeća veliki pritisak, nemir, nervozu.

"Plakala bih po cijele dane kad vidim kolone izbjeglica, djece, žena. Ne mogu gledati na TV slike uništenih gradova. Rat me je obilježio, pa zato patnje Ukrajinaca doživljavam vrlo osobno. Odlučila sam potražiti pomoć psihologa", kaže sugovornica.

Svi vide osim institucija

Psihoterapeut iz Mostara Marko Romić upozorio je da rat u Ukrajini značajno utječe na mentalno zdravlje građana BiH jer su i sami preživjeli rat.

Dodaje da ga kao stručnjaka, koji svakodnevno radi s osobama narušenog mentalnog zdravlja iznenađuje, ipak iznenađuje koliko su, zbog rata u Ukrajini, ljudi u BiH uplašeni, zabrinuti i ranjivi.

Pročitajte još

Mostar: ''Mentalno zdravlje studenata ozbiljno je narušeno''

Romić ističe da veliki broj Bosanaca i Hercegovaca ima PTSP poremećaj. Prema njegovom mišljenju čak četvrtina građana.

"Ljudi koji rade u struci svakodnevno imaju priliku vidjeti koliko taj poremećaj snažno djeluje na ljude. Jedino tko to ne vidi su naše institucije. Mi smo imali rat, koji čini se, nikada nije završio i koji u glavama mnogih još uvijek traje na razne načine", dodaje on.

Ističe i kako se ovdje, bez obzira na to što je mir, strada kao u ratu jer su ljudi obezglavljeni, sluđeni, izbezumljeni, osiromašeni.

Zato će, dodaje Romić, kombinacija stresa od korone i sada rata u Ukrajini pogoršati situaciju i kod onih koji do sada nisu imali problema s mentalnim zdravljem te intenzivirati probleme kod onih koji jesu.

Neuropsihijatar dr. Mevludin Hasanović često napominje da je PTSP normalan odgovor na nenormalno stanje kroz koji je prošla neka osoba. To može biti trauma iz prošlosti, izvanredna situacija u kojoj se nađemo u životnoj opasnosti, osjećaj užasa i bespomoćnosti, zlostavljanja, kataklizmi…

PTSP je "zarazan"

On ističe i kako je PTSP "zarazan", jer se s osobe koja ima PTSP "prenosi na cijelu obitelj".

Nažalost, u BiH ne postoji nijedan adekvatan program koji bi pratio dugoročne posljedice rata. To znači da je mali broj oboljelih i dobio pomoć.

A na traumu kojoj smo na jedan, drugi ili neki sasvim novi način svi izloženi svakodnevno dolaze novi – korona, poskupljenja, neizvjesna budućnost, rat ovdje, rat tamo, neželjena sjećanja, teška sjećanja.

Koliko god bježali od rata, on nas stigne – pri nekom susretu s prijateljem iz prošlosti, po nekom zvuku, događaju koji kao da ponovo proživljavamo.

Ovih dana i sve češće. Zato neki sumanuto kupuju ulje, brašno, šećer. Kao da će im te vreće i boce vratiti sigurnost koju zapravo nemaju.

To je znak kolektivnog straha i panike. Signal koji uporno šaljemo i molimo za pomoć.