Način na koji hodate može otkriti Parkinsonovu bolest i do sedam godina ranije

Način na koji hodamo mogao bi otkriti promjene u organizmu mnogo prije nego što se pojave prvi jasni simptomi Parkinsonove bolesti. Novo istraživanje pokazalo je da se određene promjene u pokretima ruku mogu uočiti čak gotovo sedam godina prije postavljanja dijagnoze.

Kada zakoračimo desnom nogom, lijeva ruka obično se pomiče prema naprijed. Taj prirodni pokret pomaže u održavanju ravnoteže i ublažavanju zakretanja tijela tijekom hodanja.

Parkinsonova bolest može poremetiti tu koordinaciju.

Kako mozak gubi živčane stanice koje proizvode dopamin, kemijsku tvar važnu za kontrolu pokreta, mišići mogu postati ukočeni, a pokreti usporeni.

Znanstvenici sa Sveučilišta New South Wales u Sydneyju željeli su istražiti koliko se rano takve promjene mogu primijetiti tijekom običnog hodanja.

Znakovi Parkinsonove bolesti se mogu otkriti sedam godina prije dijagnoze

Kod osoba kojima je poslije dijagnosticirana Parkinsonova bolest, snimke senzora na zapešću pokazale su razlike u pokretima ruku gotovo sedam godina prije dijagnoze.

Istraživanje su predvodili Paulo Pelicioni, istraživač na Fakultetu zdravstvenih znanosti, i Sophie Waller, povezana s Fakultetom kliničke medicine i neurološkim odjelom bolnice Prince of Wales u Sydneyju.

Sa svojim kolegama koristili su podatke iz britanske studije UK Biobank, dugoročnog zdravstvenog istraživanja u kojem je više od 100.000 dobrovoljaca nosilo senzor na zapešću tijekom jednog tjedna.

Istraživači su analizirali upotrebljive snimke 73.413 sudionika, a njihovo zdravstveno stanje pratili su kroz medicinsku dokumentaciju do deset godina. Tijekom tog razdoblja kod 314 osoba dijagnosticirana je Parkinsonova bolest nakon nošenja senzora.

Korišten senzor na zapešću

Senzor na zapešću bilježi različite pokrete, od posezanja za šalicom do prirodnog njihanja ruku tijekom hodanja. Istraživači su zato koristili računalni program Watch Walk kako bi izdvojili dijelove snimki na kojima su sudionici hodali.

Program je procjenjivao broj koraka, brzinu hodanja i pravilnost koraka. Smjer u kojem je zapešće bilo okrenuto i način na koji se kretalo pomogli su mu razlikovati prirodno njihanje ruke od situacija u kojima je osoba držala ruku uz glavu ili ispred tijela.

Znanstvenici su sudionike kod kojih je poslije dijagnosticirana Parkinsonova bolest podijelili u skupine, ovisno o tome koliko je vremena prošlo između nošenja senzora i postavljanja dijagnoze.

Osobe kojima je bolest dijagnosticirana unutar 40 mjeseci od nošenja senzora u prosjeku su napravile oko 4000 koraka dnevno. S druge strane, sudionici kod kojih tijekom praćenja nije zabilježena dijagnoza Parkinsonove bolesti prosječno su napravili oko 6400 koraka dnevno.

Razlika je bila manja kod osoba kojima je dijagnoza postavljena nakon duljeg razdoblja. Sudionici koji su poslije oboljeli od Parkinsonove bolesti uglavnom su imali i niže maksimalne brzine hodanja. Razlikovali su se i ritam njihovih koraka te udio hodanja koji su provodili u duljim, neprekinutim intervalima.

No, senzor na zapešću otkrio je i nešto što se ne bi moglo zaključiti samo na temelju broja koraka.

Što je pokazalo njihanje rukama?

Osobe kojima je kasnije dijagnosticirana Parkinsonova bolest manje su vremena tijekom hodanja prirodno njihale rukama. Istraživači su tu razliku mogli uočiti čak i na snimkama nastalima gotovo sedam godina prije postavljanja dijagnoze.

Znanstvenici već istražuju i druge načine ranog otkrivanja Parkinsonove bolesti, uključujući promjene u proteinima u krvi. Snimke pokreta zapešća mogle bi ponuditi dodatni uvid u način na koji se ljudi kreću u svakodnevnom životu, izvan liječničke ordinacije.

Ako se rezultati potvrde u drugim istraživanjima, takva bi metoda mogla pomoći u prepoznavanju osoba koje bi se mogle uključiti u klinička ispitivanja terapija namijenjenih usporavanju bolesti u njezinim ranim fazama.

Ipak, istraživači naglašavaju da rezultati zasad pokazuju razlike među skupinama ljudi, a ne mogu pojedincu reći hoće li razviti Parkinsonovu bolest.

Na hodanje mogu utjecati i bolovi, lijekovi te druga zdravstvena stanja, pa promjene u načinu hoda same po sebi nisu dokaz bolesti, piše Science Alert. 

Osim toga, istraživači su pokrete svakog sudionika zabilježili samo tijekom jednog razdoblja praćenja. Zbog toga nisu mogli utvrditi kada su se točno počele mijenjati kretnje ruku.

U budućim istraživanjima planiraju pratiti iste osobe u redovitim vremenskim razmacima kako bi vidjeli kako se njihov način hodanja mijenja tijekom vremena.