Pariški, jeruzalemski i firentinski sindrom: Psihološki fenomeni koji vas mogu zateći na putovanju

Kažu da putovanja oplemenjuju, s čim bih se ja, složio jedan kroz jedan. Ipak, neke vas destinacije ne očaraju i pitate se što to drugi točno vide u njima ili kako je moguće da se baš ovako nešto nekom sviđa. E pa, upravo je po možda i najpopularnijem gradu za turiste, gradu kojeg svi žele posjetiti barem jednom nazvan sindrom koji u turistima izaziva osjećaj razočaranja nakon posjete. Da, riječ je o pariškom sindromu.

O čemu je točno riječ? Jednostavno, neki turisti po dolasku u Pariz, shvate da grad nije toliko lijep koliko su očekivali. E sad, nije to obično razočaranje, već te ljude počnu hvatati napadaji panike, tjeskoba, anksioznost... Prvi je teoriju o ovom sindromu iznio japanski psihijatar Hiroaki Ota, koji se osamdesetih godina prošlog stoljeća radeći u pariškoj bolnici, susreo s velikim brojem japanskih turista koji su imali gore navedene simptome.

Uz japanske turiste, slučajevi su zabilježeni i među kineskim turistima. Naime, od idealiziranog Pariza, grada romantike, ljubavi i umjetnosti, turisti se odjednom susretnu s nerijetko neljubaznim konobarima i prometnim kaosom, a očito, ne prima to svatko baš najboljem.

Što je firentinski sindrom?

Kamo sreće da je pariški sindrom jedini. No, dok on nastupa kao posljedica razočaranja, postoji i sindrom koji se vezuje za jedan od najljepših svjetskih gradova – Firencu. Dakle, dođete u srce Italije, pogledate Giottovu kupolu, zavirite u Uffizi i divite se Rođenju Venere, a zatim još bacite oko na Michelangelovog Davida. A onda odjednom – nervoza, mučnina, znojni dlanovi, nesvjestica – čestitamo, susreli ste se s firentinskim, odnosno Stendalhovim sindromom.

Mada se ova teorija na prvu čini "navučenom", prema njoj značajna umjetnička djela na čovjeka mogu ostaviti toliko snažan dojam, da njihovo razgledavanje može izazvati gore opisane osjećaje. Pitat se vjerojatno i kakve veze s tim ima francuski književnik Stendhal. Pa upravo je on opisao dojmove iz svog putovanja u Firencu 1817. godine, naglasivši kako mu "srce od uzbuđenja nije stalo lupati, a duša je bila u stanju transa". Znatno kasnije, 1989., jedna talijanska psihijatrica je na temelju više promatranih pacijenata opisala ovaj sindrom.

Jeruzalemski sindrom

I dok firentinski ipak govori o nježnim dušama, jeruzalemski sindrom pokazuje kako se turisti identificiraju s nekim figurama iz religije kojoj pripadaju.

Po dolasku u "sveti grad", vjerojatno pod bremenom povijesti i religijskog značaja, neke osobe ni manje ni više pomisle da su Isus, ili neka druga važna vjerska figura. Psihijatri su vremenom zaključili kako su takva umišljanja češća kod strogo odgajanih muškaraca i samaca, piše Punkufer.