Njemačka je mlađa od SAD-a, a stvorio ju je plemić koji je volio popiti

Njemačka je predvodnica Europske unije, najjača europska ekonomija s najvišim ulaganjem u znanost, koja je unatoč dva svjetska rata te četrdeset pet godina podjele opstala kao centar europske i svjetske politike. Stvorio ju je jedan pruski plemić koji je volio popiti - Otto von Bismarck.

Otto se rodio u plemićkoj obitelji koja je upravo tada predahnula. Naime, Napoleon je konačno poražen, što znači da su Von Bismarcki mogli živjeti u miru na svome imanju. Radilo se o konzervativnoj obitelji koja je u Napoleonu vidjela samo ratovanje i stradavanje. Voljeli su stabilnost koju nosi sustav gdje postoji plemstvo i gdje postoje ostali. Kralj je bio zakon i vladao je red.

Burne četrdesete

U međuvremenu je završio pravo i oženio se. Živio je lagodan život na imanju, ali onda je počelo. 22. veljače 1848. stiži vijesti iz Pariza da je nekakva masa preuzela grad, a kralj bježi iz grada. Tri tjedna kasnije nove vijesti: u Beču je naoružana masa prisilila cara da otpusti Metternicha, čovjeka koji je tada bio ikona konzervativne Europe.

Uskoro su revolucije počele i u Njemačkoj. Masa u Berlinu natjerala je kralja Fridrika Vilima IV. da im dopusti organiziranje parlamenta koji će ujediniti sve zemlje njemačkog govornog područja, a dva mjeseca kasnije parlament je počeo sa svojim radom u Frankfurtu. Bismarck je bio protiv ujedinjenja. U takvoj novoj državi njegova protestantska Pruska bila bi ugušena među katolicima predvođenim Austrijom.

Tijekom revolucionarnih godina 1848. i 1849. Bismarck je glasio kao jedan od žestokih antirevolucionara i tako je zaradio pozornost pruskog kralja koji je u njemu vidio potencijal. Postao je veleposlanik i tijekom 50-ih djelovao u Sankt Peterburgu, Frankfurtu, čak jedno vrijeme i u Parizu gdje je revolucija 1848. prošla uspješno i vladali su liberali.

Upoznavši se s cijelom Europom, Bismarck je vjerojatno shvatio kako neće zauvijek moći zaustaviti promjene koje se događaju u cijeloj Europi. Umjesto borbe protiv njih, Bismarck će ih ostvariti na svoj način.

Željezo i krv

U međuvremenu umire pruski kralj i nasljeđuje ga nesposobni Vilim I. koji se brzo posvađao s parlamentom u kojem su vladali liberali. Izgledalo je kako će se ponoviti 1848. godina pa je Vilim iz očaja pozvao tatinog starog povjerenika nazad u Berlin preuzeti ministarske dužnosti. 30. rujna 1862. Bismarck prvi put ulazi u parlament kao ministar. Nitko ga tamo nije htio. Međutim, ono što se dogodilo iznenadilo je baš svakoga.

Bismarck je stao pred parlament i rekao: "Pruska pozicija u ujedinjenoj Njemačkoj neće biti određena liberalnim reformama, već pukom snagom! Velika pitanja današnjice neće biti riješena putem govora i većinskim glasovanjem, to je greška 1848./49.! Bit će odlučena putem željeza i krvi!"

Parlament je bio šokiran. Ovaj reakcionar više ne priča o tome kako su revolucije 1848. čisto zlo, već da su samo krivo izvedene. Bismarck je najavio ujedinjenje, ali po svojim konzervativnim načelima.

Tri rata 

1864. godine Pruska i Austrija vojno su intervenirale u pokrajinama Schlesweig i Holstein i oduzele ih Danskoj, no Bismarck je prevario Austrijance u raspodjeli plijena kako bi ih isprovocirao da zarate s Pruskom. Dvije godine kasnije ratuju dvije najveće njemačke zemlje.

Bio je to katastrofalan poraz za Austriju. Izgubili su svaku bitku te nakon sedam tjedana bili potpuno poraženi. Car Vilim je htio da Bismarck uništi Austriju: "Napadni Beč! Neka vide što se dogodi kad se sukobljavaju s Prusima!"

Ali Bismarck se zaustavio. Vojska se vratila kući. Umjesto sramotnog mira i teških uvjeta, Bismarck je austrijskom caru dao jedan jednostavan dokument. Austrija neće plaćati reparacije, neće davati teritorije, sve što će napraviti jest obećati da se neće pridružiti ujedinjenoj njemačkoj državi.

Sada je bilo jasno što Bismarck smjera. Od Austrije je napravio poslušnog prijatelja i imao je slobodne ruke raditi od Srednje Europe što želi. Budućom njemačkom državom vladat će protestantska Pruska, a ne katolici iz Beča. Organizirana je Sjevernonjemačka konfederacija u koju su ušle trideset i četiri od trideset i devet njemačkih državica. Ostalo je samo pet južnih zemalja.

Panika u Parizu

Jedan čovjek tog vremena shvatio je što se događa i malo ga je uhvatila panika. Francuski car Napoleon III., koji je svoju vlast zaradio zbog revolucija 1848. nije htio tako moćnu državu u svom susjedstvu. Ali Napoleon i Bismarck su nominalno bili saveznici. Bismarck ga je tražio neutralnost dok je ratovao s Austrijom.

Zato je Napoleon smatrao da će sada naplatiti svoju uslugu i anektirati Luksemburg. Bio bi red da i francuski car dobije nešto za svoje savezništvo, zar ne? Međutim, Bismarck ga je javno osramotio i nije mu to dopustio. Kada je vijest bila objavljena, francuski narod je bio bijesan, a Napoleon je objavio rat. Bio je to vrlo, vrlo loš potez.

Onih pet preostalih njemačkih država (Bavarska, Baden, Saska, Württemberg i Hessen-Darmstadt) bojale su se francuske invazije. Njihovi lideri odrasli su uz priče o krvi i smrti u vrijeme Napoleona I. i nisu htjeli reprizu s ovim nekim novim Napoleonom s Wisha. Ali Bismarck im je ponudio sigurnost Pruske i Sjevernonjemačkog saveza. Sve što su trebali napraviti jest pridružiti se njegovoj novoj Njemačkoj.

Tako je i bilo. Nakon što su potpisale ugovor, pruska je vojska preko njihovog teritorija marširala na bojište, a ubrzo i u Francusku. Napoleon III. je uhvaćen, a francuska je vojska osramoćena. Njemačka vojska organizirala je svečanu povorku u Parizu te proglasila Njemačko Carstvo u Versaillesu.

Prije Bismarcka Srednja je Europa bila skup malih državica i živjela u sjeni velikih susjeda: Francuske, Austrije i Pruske. Nakon Bismarcka radilo se o moćnom industrijaliziranom gigantu čija se riječ više nije mogla zanemariti. Europa je dobila novog igrača, a ostali su shvatili da počinje neko novo doba.