Mostarsko blato 1959. godine: Kako se rashlađivalo uz "umiruću rijeku"
Vreli ljetni dani odavno su zadavali muke stanovnicima Širokog Brijega (nekadašnje Lištice), a krajem pedesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kupališta u gradu – jednostavno nije bilo. Bazen koji je nekoć postojao godinama se nije obnavljao niti koristio, pa su mnogi rashlađenje tražili u prirodi – na Mostarskom blatu.
Tako počinje zapis Zvonimira Martinovića iz ranih 70-ih, naslovljen "Rekreacija pored 'umiruće rijeke'", koji je objavio Digitalni arhiv Široki Brijeg uz fotografiju iz 1959. godine. Na njoj grupa mladića improvizira skakaonicu s traktora, a na podignutom nastavku – spreman za skok – stoji Marinko Ćorić Maća.
U tekstu se opisuje kako svakodnevno tisuće kupača iz Lištice, Mostara i okolnih sela dolazi na Mostarsko blato, gdje voda ljeti postane toplija, a prirodne pješčane plaže nude osvježenje. No, problemi su se javljali kako bi ljeto odmicalo – razina vode bi padala, rijeka bi presušivala, virovi bi se zamućivali, a voda zagađivala. Sve to, ističe Martinović, posljedica je preusmjeravanja dijela vodotoka u vodonatapne kanale, zbog čega rijeka više nije imala prirodan protok.
"Sada rijeka praktično teče 500 metara ispod grada, a ranije je išla niže", piše on, dodajući kako bi izgradnja takozvanog "Šečiaća benta" – oko 4 kilometra nizvodno – mogla donijeti rješenje: više vode za kupanje, više ribe i čišći grad.
Ova fotografija i tekst, sačuvani zahvaljujući arhivskom trudu Marinka Ćorića Maće i Alenke Kraljević, podsjećaju na vremena kada se unatoč oskudnim uvjetima pronalazilo zajedništvo, snalažljivost i radost – uz rijeku koja, iako polako nestaje, još uvijek živi u sjećanjima.
