Kada je nebo gorjelo nad Mostarom: 45 godina od eksplozije vlaka u Raškoj Gori
Bilo je rano jutro 16. kolovoza 1980. godine kada je mir u dolini Neretve prekinula snažna eksplozija. Na željezničkoj stanici Raška Gora, u mjestu Bučići kod Mostara, planuo je teretni vlak natovaren raketama tipa M-77 Oganj. Nebo iznad Bjelopoljske kotline preplavili su plamen, dim i fijuci projektila.
Danas, 45 godina kasnije, malo tko se toga sjeća. Bučići su gotovo pusto selo, ali oni koji su tada bili svjedoci još uvijek prepričavaju kako je tog kolovoškog jutra „nebo gorjelo nad Raškom Gorom“.
Rakete od nekud za negdje
Teretni vlak od 25 vagona prevozio je „B materiju“ – eksplozivni i zapaljivi teret. Radilo se o raketama namijenjenima Iraku, koji se tih mjeseci pripremao za invaziju na Iran. Prema tadašnjim pretpostavkama, pošiljka je stigla iz Mađarske i željeznicom trebala stići do Ploča, a zatim brodom dalje na Bliski istok.
Strojovođa Ramiz preuzeo je vlak u Rajlovcu. Uz njega su u posebnom vagonu bila i četiri pripadnika JNA – jedan časnik i tri vojnika – kao osiguranje da ništa ne krene po zlu.
''Šuti, nemoj pričati!''
Ispred njega iz Sarajeva je krenuo putnički vlak za radnike. Njegov strojovođa, Puce, zaustavljen je u Bradini. ''Sačekaj, ide B materija. Njega čeka brod u Pločama'', rekao mu je otpravnik.
Vlak smrti zaustavio se kratko i u Konjicu. Kotači su bili usijani, papuče gorjele. Otpravnik Stanko Tomić (1926.–1994.) odgovorio je Puci kada je pitao zašto čeka: ''Šuti, nemoj pričati! Zapalile se papuče na teretnom vozu, a vozi B materiju. Nisam ga smio pustiti dok se malo ne ohladi.“
U Novoj Drežnici otpravnik Marko Rajković vidio je da vatra izbija iz vagona. Kada ga je Puce pitao zašto ga nije zaustavio, odgovorio je: ''Šta ću ga zaustaviti. Stat će u tunelu, pa će biti havarija velika. Naredio sam stanici u Raškoj Gori da ga zaustavi!''
Putnički vlak je vraćen čak natrag prema Sarajevu. Eksplozija je uništila elektro-mrežu, pa se danima na toj dionici promet odvijao samo dizel lokomotivama.
''Trči, gori ti u zadnjem vagonu…''
U Raškoj Gori strojovođa Ramiz dobio je crveni signal. Bilo mu je čudno, jer „B materija“ nikada ne staje. Tada mu je otpravnik Branko Dragić (1921.–2015.) prišao i rekao: ''Trči, gori ti u zadnjem vagonu…''
Uspjeli su otkačiti i odvući naprijed 13 vagona, no ostalih 12 eksplodiralo je jedan za drugim. Posljednji tek šest sati kasnije. Rakete su letjele prema brdima, udarale u stijene, padale po livadama, pa čak i do Goranca, udaljenih 14 kilometara.
Panika u selu
U Bučićima je zavladala panika. Mještani su bježali u podvožnjak ili se penjali u brdo. Kuća obitelji Pante Ćorića bila je najbliža mjestu nesreće. Starina Panto nije mogao pobjeći i ranjen je ispred kuće. Njegova nevjesta Đurđa i sin Jovan pritekli su mu u pomoć, a hitna ga je prevezla u bolnicu.
U Salakovcu, gdje se gradila brana HE Salakovac, raketa je pogodila portirnicu Hidrogradnje i usmrtila vozača Ljubu Šekarića, koji se upravo vraćao s noćne smjene. ''Raketa je pala i pogodila portirnicu, a Ljubo je ubijen masom projektila, iako su rakete letjele bez upaljača'', svjedočili su tada radnici. Kuhar Neđo Mršić iz Čitluka pokrio ga je svojom jaknom.
Ranjeni su i prodavačica Finka iz kioska u Salakovcu te već spomenuti Panto Ćorić.
Vatrogasci pužući do vagona
Na mjesto nesreće brzo su stigli vatrogasci. ''Mirza je puzao do vagona i pola vagona otkačio. Onda ih je lokomotiva odvukla, možda njih desetak. Bio je to pravi rat. Raketa gdje god padne na travu, zapali se. Gorilo je svuda naokolo, čini mi se deset kilometara'', prisjetio se zapovjednik Dušan Semiz (1928.) iz Gnojnica.
Spominje se i pokojni Šimun Aničić, željezničar koji je uskočio u rezervnu lokomotivu i počeo gurati smrtonosnu kompoziciju unatrag, prema tunelima i stijenama. ''Nije osjećao strah, naživio se on, ali ako već mora poginuti, neka barem drugi požive'', pisao je novinar Dragan Marijanović u svojim Hodopisima.
Andrija Cigić, zvani Majstor, također je bio među onima koji su otkačivali vagone i spašavali što se spasiti dalo.
Štura vijest
O događaju je službena štampa izvijestila tek nekoliko redaka. ''Jedno lice je poginulo, a jedno lakše povrijeđeno. Iz bezbjednosnih razloga kraće vrijeme bio je obustavljen drumski saobraćaj na putu Sarajevo – Mostar. Drumski saobraćaj je uspostavljen i normalno se odvija. Željeznički saobraćaj u toku dana biće uspostavljen. Istraga je u toku'', objavilo je Oslobođenje 17. kolovoza 1980. godine.
Kasnije su trojica željezničara osuđena na blaže kazne. Kao službeni uzrok navedeno je da se vagon zapalio od varničenja kočnice. No stručnjaci su tvrdili da zaštitne ploče nisu mogle dopustiti takvo zapaljenje. „Izgleda da je najlakše bilo svaliti da je od kočnice zapaljeno“, kazali su tada svjedoci.
Zaboravljeno selo
Nakon eksplozije izgorjele su šume, livade, stogovi sijena i stoka. Rakete su godinama kasnije pronalažene u Goranačkom brdu i kod Jezerca. Stanovnici su prepričavali da je vlak kasnio – jedni su tvrdili deset, drugi dvadeset minuta, a treći sat i pol – te da je trebao eksplodirati u Mostaru ili Pločama.
Danas, 45 godina poslije, Bučići su gotovo prazni. Malo je onih koji još pamte kako je tog jutra iz vagona letio pakleni tovar i padao po dolini Neretve. Ostala je tek priča koja, premda prekrivena vojnom tajnom, ne bi smjela pasti u potpuni zaborav.
