Razdvojenost: Dirljiva poruka studentice iz Zagreba njenoj majci u Mostaru

Slavi se Majčin dan, a na redakcijski mail javila je jedna dirnuta Majka iz Mostara koja je imala želju s javnosti podijeliti poruku koju je dobila od svoje kćeri na ovaj važan dan.

Naime, njena kćer Josipa je studentica u Zagrebu koja je ostala u ovom gradu za vrijeme pandemije, te nije vidjela svoju majku već dva mjeseca. 

''Udaljenost uistinu zbližava ljude, otvara srca i duše. Potiče na promišljanje; ljubav nema granica, zdravi obiteljski odnosi su temelj zajedništva; još postoji nada u bolje i sretnije sutra'', poručila je ponosna majka iz Mostara, a poruku njene kćeri prenosimo u cijelosti: 

Pročitajte još

Njihov dan: Hvala svim majkama!

''Eh kad bi riječi bile dovoljne za opisati moju ljubav prema mojoj majci... Ma nisu dovoljne ni slike koje govore tisuću riječi, a ni gifovi koji govore još više. Nema te aplikacije koja bi mogla prenijeti i dočarati ovu toplinu koja se stvori oko moga srca na sami spomen na moju majku, a da ne govorim o toplini na njenu poruku za dobro jutro ili blagoslovljenu noć.

Kad bi barem ona znala i vidjela kolike suze ronim sad dok ovo pišem i spoznajem njezinu veliku ulogu u mojem samom biću. Kolika to mora biti ljubav da sebe i svoj život, ugode i zdrav razum i živce žrtvuje za svoje dijete?

Njezina uloga ne jenjava s godinama, možda se čak i povećava u odnosu na dane kada nisam mogla ni jesti ni hodati bez njene pomoći, njeno srce znam da se iz dana u dan brine i grize s pomisli da me sada ne moze ni fizički vidjeti ni podignuti kada padnem, da njeni pilići nisu svi u sigurnom gnijezdu.

U tome svemu vidim moćnu silu i ljubav koja putuje brzinom svjetlosti na 500 km udaljenosti u svakoj minuti dana, koja me drži na životu i daje mi do znanja da sam voljeno dijete o kojem netko misli i brine. Ne znam što više mogu od Boga zatražiti, nego mogu Mu samo zahvaliti i pokušati svoju mamu malo manje sekirati (pokušavam iako se ne bi reklo).

Dok sam danas razgovarala s prijateljima o roditeljstvu i svemu što uz to dolazi (čudne teme, zato sam te i zvala), polako sam počela shvaćati da najvjerojatnije dok sam živa neću moći popuniti velike majčinske cipele koje ću, ako Bog da naslijediti, jer s mojom majkom je uvijek bio osjećaj kao da to nije jedan od najtežih izazova u životu, jer se ona pobrinula da njena žrtva nam izgleda kao nešto što se podrazumijeva da ce nam biti osigurano i ona je sve to radila tako prirodno i s lakoćom da si rijetko kad mogao vidjeti umor i isrcpljenost koju je vješto skrivala.

I kad joj je bilo teško, nije se žalila i kupila za nama, nakon s noga obarajućeg radnog dana, u zadnji tren uvijek tražila po gradu ono što nam je bilo potrebno i još milijun stvari koje da ih počnem nabrajati, trebalo bi mi pola dana.

Više ne znam u kojem smjeru nastaviti pisati, jer ove riječi ne mogu prekriti ni stotinu njenog velikog srca u kojem se nadam da ce ostati urezane bar ovih 4-5. Hvala i volim te mama!"