Agresivnost kod djece: kada su krivi geni, a kada odgoj?

 Agresija u djetinjstvu može biti posljedica genetike, ali nova istraživanja govore da se odrastanjem nasilje i agresija smanjuje, ili pak pojačava, s obzirom na vanjske čimbenike. Rezultati, objavljeni u PLOS One, sugeriraju da djeca koja pokazuju fizičku agresiju mogu prolaziti kroz prirodni kognitivni i genetički rast. Još važnije, oni možda neće ostati takvi, ako njihova okolina nije agresivna.

"Rezultati su otkrili važnost razvijanja različitih metoda prevencije za reaktivnu i proaktivnu agresiju, posebice pružanjem podrške obiteljima i intervencijama u školama", napisala je u izvještaju Stéphane Paquin, doktorantica sociologije na Sveučilištu Montreal.

Prema prijašnjim istraživanjima, postoje dvije vrste agresije na temelju njihove funkcije - proaktivne i reaktivne. Proaktivna agresija odnosi se na agresivno ponašanje u svrhu osobne dobiti (često na štetu drugih), dok je reaktivna agresija obrambena reakcija na percipiranu prijetnju, pišu Život i stil.

Neki ljudi prikazuju samo reaktivnu agresiju, ali istraživanja pokazuju da su usko povezane. Iz razvojnih podataka se vidi da fizička agresija postiže vrhunac u dobi od dvije do četiri godine i smanjuje se s vremenom kako djeca razvijaju sposobnosti suočavanja. Međutim, malo je istraživanja proučilo kako se proaktivna i reaktivna agresija razvija kroz čitavo djetinjstvo.

Kako bi to odredili, Paquin i njezine kolege pratili su agresivno ponašanje 555 parova blizanaca - 223 skupine blizanaca s identičnim genetskim kodovima, zajedno s 332 dvojajčana blizanca. Kada su primijetili dječju agresiju, bilježili su je i zapisivali dječju dob (6,7, 9, 10, 12). Istraživači su zatim analizirali te podatke na obje vrste agresije pomoću modela krivulje rasta krivulja s višestrukim varijacijama, kako bi se pokazale promjene.
Agresija kod djece starije od šest godina pod utjecajem je okoline

Rezultati su pokazali da su zajednički genetski čimbenici doveli do proaktivne i reaktivne agresije u dobi od šest godina, budući da je agresija starije djece bila pod utjecajem okoline.

Rezultati otkrivaju da se genetski čimbenici koji uzrokuju agresivnost šestogodišnjaka razlikuju od onih koji uzrokuju mirnije ponašanje kod djece. To ukazuje na normalan proces genetskog sazrijevanja koji može signalizirati razvoj kognitivnih funkcija kao što su odlučivanje, kontrola i koncentracija.

"Iako je uzorak uključivao više od 1000 djece, on nije bio dovoljno velik da bi mogao uzeti u obzir moguće spolne razlike. Vođeni i potaknuti ovim istraživanjem, buduća istraživanja trebaju pobliže proučiti zašto su faktori okoline najvažniji za poticanje ili uklanjanje agresije", optimistično otkriva Paquin.

"Ovo istraživanje također će imati izravan utjecaj na kliničke postupke i preventivne programe", dodao je Paquin. To bi moglo značiti čitavu generaciju smirene, manje nasilne djece, što je dobra vijest za sve.