Alarmantno: Na sto žena žrtvi nasilja, samo dva nasilnika kazneno odgovaraju

Na sto žena, koje su boravili u sigurnoj kući u Mostaru, samo dva počinitelja nasilja su kazneno odgovarala, alarmantni su podaci koje nam je otkrila Mirjana Vlaho  gospođa koja je u Mostaru vodila sigurnu kuću 15 godina. Sada vodi Centar za djecu, mlade i obitelj Spes gdje se radi dosta preventivnih programa, posebice za mlade. Spes  je nedavno i izdao nedavno priručnik koji obrađuje temu nasilja ''Ljubav bez modrica, ljubav bez granica''.

Razgovarali smo o našem patrijarhalnom društvu, o tome kako se žene koje prođu kroz sigurnu kuću nastavljaju svoj život, te koliko država pomaže žene žrtve nasilja.

A u konačnici dotaknuli smo se i teme prevencije, koja je najvažnija u cijelom procesu.

Bljesak.info: Evo da počnem odmah s tim zašto se kod nas žene odvode u sigurne kuće, a muškarac ostavlja u udobnosti svog doma?

U kontekstu obiteljskog nasilja ništa nije jednostavno objasniti, jer je to kompleksan problem a rijetko se bavimo njegovim uzrocima. Kao društvo reagiramo uglavnom samo kad moramo, odnosno kad se žrtva ne može više sama nositi s nasiljem koje obično godinama trpi.
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji predviđa 6 različitih zaštitnih mjera koje se mogu izreći počinitelju obiteljskog nasilja, ali se one rijetko izriču, pogotovo mjera udaljenja nasilnika iz stana. Bilo bi mi drago da odgovor na pitanje zašto je to tako potražite na pravoj adresi, a to je sud - instanca koja o tome odlučuje.

Mi smo, na primjer, imali situaciju da smo u sigurnoj kući imali 9 članova jedne obitelji dok je njihov zlostavljač ostao sam u stanu. I danas je tamo, a oni su se morali snaći. Naravno da to nije primjeren odgovordruštvene zajednice na kazneno djelo.

Bljesak.info: Jesu li žene, žrtve nasilja dovoljno osnažene i štiti li ih sustav?

Sustav nažalost ne štiti brojne kategorije ljudi koji trebaju pomoć i zaštitu, ni bolesnu djecu, ni radnike, ni beskućnike, ni pacijente na kemodijalizi itd.,  a žrtve obiteljskog nasilja su pri dnu ljestvice marginaliziranih osoba u društvu. One imaju različit status u raznim dijelovima države, tako se negdje tretiraju kao socijalna kategorija i mogu ostvariti neka materijalna prava a u drugima to nije slučaj. Često žene trpe nasilje zbog djece i njihove egzistencije. Međutim, djeca i kada nisu izravno izložena nasilju doživljavaju traumu koju projiciraju na svoj budući život. Upravo zbog njih je važno prekinuti krug nasilja, ali to za žrtvu nije jednostavno u ekonomskoj situaciji kakva je naša, u sredini koja nerijetko osuđuje više žrtvu nego nasilnika i teško je izvodljivo bez pomoći obitelji koja im, ne uvijek, ali vrlo često okrene leđa. I kod prihvata u sigurnu kuću neizbježno je pitanje, kamo poslije. A tu je žena u velikom broju slučajeva prepuštena sama sebi.

Bljesak.info:  Kako ih osnažiti psihički i ekonomski, da same nastave život i ne vrate se nasilniku?

Dinamika obiteljskog nasilja je takva da žena ne detektira nasilje kao alarm za uzbunu dok ono ne postane opasno po život. Uz uvijek iznova proživljavani strah od nasilja, te žene se s razlogom boje nerazumijavanja okoline, osuđivanja drugih koji misle da su same krive za ono što im se događa. U pravilu se žene odlučuju potražiti pomoć tek onda kada su već na izmaku snaga i mentalnog zdravlja. Takve žene moguće je u sigurnoj kući ili savjetovalištu psihički osnažiti, ohrabriti, pomoći im da povrate snagu za život, ali treba biti pošten i reći da nikakva psihološka podrška ne može riješiti njihova osnovna egzistencijalna pitanja, gdje će i od čega živjeti, kako će prehraniti i školovati djecu. To je razlog zašto se žene u velikom broju slučajeva vraćaju u isto ono nasilno okruženje iz kojeg su pobjegle.

Određeni broj žena odluči nastaviti svoj život bez nasilja i to je svakako lakše onim ženama koje imaju posao ili koje imaju materijalnu podršku obitelji. Stoga je ekonomsko osnaživanje ključno, a malo ga je u ponudi.

Bljesak.info:  Često se dogodi da se u konačnici počne štititi nasilnik i njegov identitet, dok se žrtve stavljaju u drugi plan. Kolike su kazne za nasilnike, i jesu li adekvatne?

Kazneni zakon u članku 222. definira nasilje u obitelji kao kazneno djelo i predviđa kazne koje mogu biti novčane ili zatvorske, u zavisnosti od vrste nasiljai do 5 godina. Novčane kazne u slučajevima obiteljskog nasilja su potpuno neadekvatne jer pogađaju čitavu obitelj. Zatvorske se kazne rijetko izriču odnosno vrlo rijetko se uopće dođe do suđenja za ovo kazneno djelo.

Bilo bi mi drago da netko od novinara zatraži od policije i suda aktualne podatke koji su javno dostupni a odnose se na kazneno djelo nasilja u obitelji. Prema izvještajima mostarske policije, na primjer, skoro svaki dan imate najmanje jednu zabilježenu prijavu za nasilje u obitelji. A od suda saznajte koliko je u godini dana osuđenih za kazneno djelo nasilja u obitelji, predviđam da se mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Na 100 žena i djece koje smo imali u sigurnoj kući, samo 2 počinitelja nasilja su kazneno odgovarala.
Govorimo dakle o 2% sankcioniranih i 98% pošteđenih svake odgovornosti. To je vrlo loša poruka žrtvama.

Bljesak.info:  Vodili ste sigurnu kuću u Mostaru, Posljednjih godina ne primate žene, zašto?

Prve stanare u Prihvatilište za žene i djecu u nevolji „Mirjam“ Caritas je primio još 1999. godine. Tijekom 15 godina u toj sigurnoj kući par je stotina žena i djece koja su doživjela neki oblik obiteljskog nasilja imalo privremeni smještaj i psihosocijalnu pomoć.

Posljednjih godina ne primamo nikoga iz razloga što status sigurnih kuća nije zakonski reguliran. U članku 35. novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji je na snagu stupio 2013. godine stoji „Kriterije i standarde za osnivanje, rad i financiranje sigurnih kuća propisat će federalni ministar rada i socijalne politike u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.“ Nakon 4 godine sve je još „u parlamentarnoj proceduri“.

Mi smo u Caritasu odlučili, dok o statusu sigurnih kuća odluče oni koji su za to odgovorni a vidimo da im se ne žuri, naše aktivnosti i energiju preusmjeriti na prevenciju. Upravo nas je iskustvo iz sigurne kuće i bavljenje posljedicama nasilja uvjerilo upotrebu i važnost prevencije.

Bljesak.info:  Kako adekvatno zaštiti djecu žrtve ili promatrače u svemu tome?

Već sam spomenula da djeca, čak i kada nisu izravno izložena nasilju, samim tim što su promatrači nasilja u svojoj obitelji, jako trpe i nose negativne misli i osjećaje koji im obilježe kasniji život i sve međuljudske odnose. Meni je osobno uvijek najviše žao djece u takvim situacijama, jer ustvari samo ona nemaju mogućnost izbora.

Puno puta smo imali u sigurnoj kući majke s djecom i po silnim međunarodnim konvencijama koje smo kao država potpisali, ali ih ne poštujemo odluke bi se trebale donositi u najboljem interesu djeteta. O tome je li bolje da neko dijete bude sigurno i zaštićeno u svom vlastitom domu ili u sigurnoj kući, ne treba ni raspravljati.

U svim slučajevima prijavljenog nasilja obitelji u kojima su djeca žrtve ili promatrači uključuju se centri za socijalni rad koji naravno imaju ograničene materijalne i personalne mogućnosti. Dječjih psihologa je premalo da bi bili uključeni u svaki slučaj i bili podrška djeci žrtvama. Pogotovo u manjim sredinama često ne postoji nikakva institucionalna ili stručna pomoć za zaštitu djece.
Rijedak je primjer Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, čiju smo ravnateljicu imali za predavača prošle godine u Mostaru, koji na adekvatan način pomažu djeci žrtvama nasilja. Mi smo i po svijesti o važnosti zaštite djece i po prioritetima političkih praksi daleko od sličnih pozitivnihrješenja. O čemu pričamo? Pa kod nas je tek od jučer u postupku izmjena zakonske odredbe prema kojoj političari pod pratnjom imaju prednost pred vozilima hitne pomoći.

Bljesak.info:  Znaju li djeca i mladi prepoznati nasilje, ne samo fizičko nego i sve ostale vrste nasilja?

Djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima je nasilje uobičajena pojava, usvajaju nažalost pogrešne obrasce ponašanja. Međutim, nasilje do djece i mladih dolazi sve više na druge načine, preko naše društvene stvarnosti koja podržava silu i moć, kao i preko modernih tehnologija. Djeca u pravilu nisu neinformirana i neupućena, a mnoge škole rade na edukaciji o problemu nasilja nad i među djecom. Međutim, kada se dogode konkretni slučajevi često se problemi zataškavaju i guraju pod tepih. Djeca i adolescenti su danas osobito izloženi raznim oblicima cyberbullinga koje može biti daleko okrutnije i pogubnije od konvencionalnog nasilja.

Postoji i druga strana medalje o čemu također ne treba šutjeti: Djeca i mladi su nažalost ne samo žrtve, nego i zlostavljači. U posljednje vrijeme ima sve više obitelji u kojima mladi ljudi zlostavljaju svoje roditelje. Najčešće je to u slučajevima kada je riječ o ovisniku o drogama ili kocki koji od roditelja silom utjeruje novac za svoje dugove. U biti je kod takvih osoba uvijek problem u nepreuzimanju odgovornosti za svoj život i svoje postupke, i okrivljivanju drugih za svoje neuspjehe i frustracije.

Bljesak.info:  Koliko je važno da naša djeca i mladi nauče prepoznati nasilje?

Važno je odmalena, od najranije dobi učiti djecu konstruktivnom načinu rješavanja problema, poticati razvoj emocionalne inteligencije, učiti ih poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe, uvažavanju drugačijeg mišljenja, učiti ih otvoreno razgovarati o svojim emocijama. I što je najvažnije davati im dobar primjer. Djeca nas uvijek ne slušaju, ali nas uvijek gledaju.

Važno je raditi na razvitku boljeg društva u kojem će biti više mogućnosti za dostojanstven život svakog čovjeka i obitelji, a samim tim manje nezadovoljstva, potisnutih frustracija i agresivnosti. Dug je to put, i s obzirom na izvitoperen sustav vrijednosti ponekad se čini da idemo u suprotnom smjeru. Odgovornost je zajednička, jer nas se svih tiče.  

Bljesak.info:  Zna li naše društvo prepoznati nasilje i reagirati? Ili je to i dalje “neću se petljati u njihove poslove, tko zna možda je s razlogom”?

Kad govorimo o obiteljskom nasilju, najčešća je praksa nemiješanje u tuđe probleme, a takav stav je uvijek u korist nasilnika, a na štetu žrtve. I to nemiješanje ima ponekad svoje opravdanje. Poznati su nam slučajevi kada su pomagači postali žrtve, kada su u najboljoj namjeri da pomognu izvukli deblji kraj.

Također je ranije vladala praksa da zbog uzimanja izjava, pozivanja u policiju, suočavanja s nasilnikom i izlaganju javnosti, svjedoci budu obeshrabreni u prijavljivanju nasilja. Danas zakon dopušta prijavu nasilja bez davanja osobnih podataka. No i dalje smo skloni ne poduzimati ništa ako nas se osobno ne dotiče.

Bljesak.info:  Spes ima preventivne programe, a izdali i priručnik, možete li mi dati osnovne informacije o programima i priručniku? Koje dobne skupine educirate, zašto i kakvi su rezultati?

U Centru za djecu, mlade i obitelj SPES provodimo različite preventivne programe za djecu, mlade, roditelje, odgajatelje jer vjerujemo da je edukacija u području socijalnih i komunikacijskih vještina najbolja prevencija svih negativnih pojava u ljudskim odnosima. Za djecu smo početkom godine izdali priručnike koji se bave odnosima kojiih štite i životom na društvenim mrežama, a nedavno i jedan priručnik za odrasle koji obrađuje upravo problematiku nasilnog ponašanja.

Prošle godine smo organizirali edukaciju sa stručnjacima iz Austrije koji rade s nasilnim osobama. Većina obiteljskih nasilnika nisu patološki zlostavljači, nego osobe kojima također treba pomoć. Danas je nažalost mnogo situacija koje ljude vode u nasilno ponašanje: frustracije zbog nezaposlenosti, problemi s ovisnošću, nedostatak komunikacijskih vještina odnosno nesposobnostadekvatnogispoljavanja emocija. Svaki se problem možeuspješno riješiti kad je čovjek spreman raditi na sebi, kad mu je stalo do obitelji.

To je razlog zašto smo nedavno objavili kratki priručnik „Ljubav bez modrica, ljubav bez granica“. Njime se posebno obraćamo osobama koje imaju problema s kontrolom agresivnosti, željele bi promijeniti svoje ponašanje a ne znaju kako. Pojasnili smo razliku između konflikta i nasilja, kao i između agresivnosti i nasilja. Naveli smo odgovore savjetnika na situacije u kojima je muškarac žrtva nasilja. Predstavili smo jedan model nenasilne komunikacije i dali impulse za zrelu komunikaciju. Najteže je, međutim, pridobiti čitače za takvo 'nepopularno' štivo. Ono je samo za vrlo hrabre, one koji žele preuzeti odgovornost za svoj život i svoje ponašanje.