Na današnji dan, prije 135 godina, 29. srpnja 1890., umro je genijalni no duboko nesretni slikar Vincent van Gogh.
Punim imenom Vincent Willem van Gogh rođen je 30. ožujka 1853. u nizozemskom Zundertu.
Prvi Van Goghovi crteži nastaju pod utjecajem idealista Milleta u Belgiji. Godine 1881. upoznaje se sa slikarom Mauveom, a taj ga poznati slikar bodri, upućuje i prvi mu daje savjete kako bi trebao postupiti u likovnim rješenjima.
Tri mjeseca boravi na akademiji u Antwerpenu, da bi nadoknadio svoje nedostatke u crtanju. No njegova ga je nemirna priroda tjerala u Pariz, kamo ga je zvao brat Théo. Početkom 1886. dolazi u Pariz i postaje đak Cormonov, te u ove četiri godine do smrti Van Gogh doživljuje svoju veliku evoluciju.
Slike riđokosog Nizozemca danas postižu astronomske cijene, no za života je uspio prodati samo jednu, ulje na platnu “Crveni vinograd”. Veći dio svojih dana patio je od duboke depresije, tražeći utjehu u naručju prijateljica noći – između dva boravka u umobolnici – a umro je u krajnjoj bijedi.
Svijet, koji ga nije razumio, napustio je u trideset sedmoj, nedugo nakon što je ispalio metak u svoje ranjeno srce.
Tvorac remek-djela "Žitno polje s gavranima", "Seljaci uz zdjelu krumpira", "Zvjezdana noć" i "Suncokreti" nedvojbeno je bio najveći postimpresionistički slikar. Nikad prije i nikad ranije, genij i ludilo nisu toliko uspješno koegzistirali u jednoj osobi.
Kako su boje na njegovim čudesnim, pulsirajućim platnima postajale intenzivnije, istisnute ravno iz tube te nanesene u širokim i energičnim namazima u grozničavoj ekstazi, tako se umjetnikov razum rastakao do točke nakon koje više nije bilo povratka.
Polagani pad u ludilo najprimjetniji je u van Goghovu odnosu s čovjekom kojeg je istodobno obožavao i mrzio, a prije svega mu se istinski divio, kolegom Paulom Gauguinom.
Upravo uz buran odnos dvojice genijalnih slikara povezan je možda najpoznatiji događaj iz Vincentova života, onaj o njegovu odrezanom uhu.
Koncem 1888. Van Gogh je pozvao prijatelja da odsjedne kod njega, u iznajmljenoj sobi na katu svratišta “Auberge Ravoux” u Auvers-sur-Oiseu. Narednih mjeseci, prijatelji su stanovali zajedno u tome bijednom prostoru, hraneći svoj disfunkcionalni odnos uzajamnim dizanjem u nebesa, koje se smjenjivalo s najvulgarnijim uvredama.
Van Goghove psihotične epizode i deluzije u tom su trenutku dosegle vrhunac, a uz to je žestoko pio te jeo tek toliko da se održi na životu. Gauguinova prisutnost postajala je sve zagušljivija.
Te zime, kiša je lila svaki božji dan, a dvojica muškaraca bili su zaglavljeni u svojem sobičku, prepušteni na milost jedan drugome.
"Bez mene bi bio nitko i ništa", dreknuo bi Gauguin na cimera. Ovaj bi u tišini podnosio "čašćenje" tog tipa, potežući velike gutljaje iz boce jeftina vina. Kad bi mu prekipjelo, čovjeka kojeg je smatrao duhovnim bratom gađao je čašama, tanjurima i ostalim dostupnim 'projektilima'.
Gauguin je postajao sve okrutniji, a van Gogh sve rastrojeniji. Francuz se znao probuditi usred noći te zateći koščatog Nizozemca kako u njega netremice zuri, kao u nekom transu. A onda je stigla ta kobna noć, dva dana prije Božića.
Gauguin je otišao u šetnju, želeći se maknuti od prijatelja koji ga je sve više plašio, kad je začuo korake iza sebe. Naglo se okrenuo te shvatio da mu se poludjeli cimer prikrada – s britvom u ruci!
Neko su vrijeme nijemo zurili jedan u drugog, a potom je van Gogh oborio pogled, okrenuo se i otišao. Kasnije te večeri, umjesto prijateljeva grla, odrezao je vlastito uho te ga, umotanog u prljavu krpu, poklonio nekoj prostitutki.
Nesretni slikar umalo je iskrvario, a dvije godine nakon incidenta pucao si je u prsa iz revolvera. Na smrtnoj postelji, uz njega je bdio mlađi brat Theo, koji će, igrom sudbine, šest mjeseci kasnije i sam preminuti. Obojica su pokopana u Auvers-sur-Oiseu.
