Na današnji dan, 25. kolovoza, prisjećamo se života i ostavštine dvaju značajnih Duvnjaka – Virgilija Nevjestića, jednog od najvećih europskih grafičara 20. stoljeća, te Petra Miloša, književnika i novinara čije riječi i djela i dalje žive
Na današnji dan, 25. kolovoza, preminula su dva značajna
Duvnjaka, čija imena i dalje žive kroz ulice koje nose njihova imena u Tomislavgradu.
Virgilije Nevjestić – Hrvatski grafičar, slikar i pjesnik
Virgilije Nevjestić (1935.–2009.) bio je hrvatski grafičar,
slikar i pjesnik, smatran jednim od najistaknutijih europskih grafičara 20.
stoljeća. Rođen u Kolu kraj Tomislavgrada, svoju umjetničku karijeru započeo je
u Zagrebu, gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1963. godine.
Godine 1966. specijalizirao je grafiku pod mentorstvom prof. Marijana Detonija.
Arhiva / Virgilije Nevjestić
Nakon preseljenja u Pariz 1968. godine, Nevjestić je
ostvario značajnu međunarodnu karijeru. Godine 1987. osnovao je L’Académie
Virgile, specijaliziranu školu za grafiku, te predavao na Francuskom institutu
za restauraciju umjetničkih djela. Njegova umjetnost karakterizirala je
kombinacija narativnih, nadrealnih i poetskih elemenata, često inspiriranih
djetinjstvom i zavičajem.
Osim grafičkih radova, Nevjestić je izdao bibliofilska
izdanja pjesama Antuna Branka Šimića, Dragutina Tadijanovića, Stjepana Čuića i
Charlesa Baudelairea.
Nakon njegove smrti 2009. godine, obitelj je prema njegovoj
želji vratila njegovu opsežnu ostavštinu u domovinu. Godine 2011. u
Tomislavgradu je otvorena Galerija Virgilije Nevjestić, koja čini dio stalnog
postava i predstavlja hommage ovom velikom umjetniku.
Foto: virgil-nevjestic.com / Prepoznatljivi stil Virgilija Nevjestića
Jedan od najvećih grafičara 20. stoljeća
Francuska akademija znanosti i umjetnosti, čiji je član
postao za života, svrstava ga među najveće slikare-grafičare 20. stoljeća.
Iza njegove velike umjetničke karijere ostao je bogat opus –
grafičke mape, crteži, bibliofilska izdanja. Na pariškom Montparnasseu, gdje je
dobio atelje kao zaslužni umjetnik, družio se s nekim od najvećih umjetničkih
imena tog doba, uključujući Pabla Nerudu, Salvadora Dalija, Ezru Pounda,
Samuela Becketta, Maxa Ernesta, ali i s hrvatskim piscima kao što su Boris
Maruna, Tin Ujević, Dragutin Tadijanović i drugi.
Nakon smrti u Parizu, njegovi posmrtni ostaci su zajedno s posmrtnim
ostatcima njegove supruge Danielle Brikar, u veljači 2023. godine, nakon 13 godina
položeni u zajedničku obiteljsku grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj. To je bila njegova posljednja đelja, a za što je zadužio i obvezao svog jedinog nasljednika
– nećaka Ivana Nevjestića.
Sutra,
Kad me više tu ne bude,
Tko će otvoriti ovaj notes
I pročitati riječi
Koje je moja ljubav pisala...
Ljubav nam je dala
Sve.
I bez nje smo ništa.
Sutra kada uđeš
U moje linije,
Nepoznati putniče,
Sjeti se,
Da sunce,
Koje te grije,
I prije je grijalo sve one
Koji su prije tebe bili
U svim prostorima.
(Virgilije Nevjestić)
Petar Miloš – Duvnjski književnik i novinar
Petar Miloš, duvanjski književnik i novinar, rođen 18.
srpnja 1948. godine u Crvenicama kraj Tomislavgrada. Školovao se u Seonici,
Mesihovini, Đakovu i Sarajevu, gdje završava Filozofski fakultet nakon čega je
nekoliko godina radio u prosvjeti.
Nakon toga okušao se u novinarstvu kao dopisnik RTV
Sarajevo, HTV-a, WDR-a i Glasa Amerike. Od 1993. godine piše kolumne u
Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je "Legende o Rodijaku Ćipi", Ratne legende o
Rodijaku Ćipi", drame "Lekvidacija" i "Budala na određeno vrijeme". Autor je
više kratkih priča i putopisa objavljenih u raznim novinama i časopisima.
Pokopan je u rodnom selu Crvenice kraj Tomislavgrada, a prije tri godine
najavljeno je i snimanje filma “Rodijak”, po djelima Petra Miloša.
Hercegovački zapisi Petra Miloša: Dica ogrezla u korupciji
Skupina vesele djece igrala se oko podneva na ulici vrišteći i galameći, kada se na vratima kuće pojavila gospođa Mama moleći ih da ne galame, jer će joj probuditi dijete.
Budući da su i dalje bili preglasni, gospođa se maši za džep te dade djeci kesu bombona i kutiju žvaka pa se oni veselo raziđoše.
Potom se na vratima pojavi pospani, razbarušeni i već proćelavi tridesetogodišnjak koji zaprijeti djeci, a majka ga majčinski pomilova po glavi i umiri riječima.
– U redu je, sine Ante, ja sam ih potirala. Vrati se ti u krevet i spavaj. Kako je Ante i s trideset godina zadržao status djeteta?
Mitom i korupcijom, kazao mi je sam. Još kao trogodišnjak otkrio je da histeričnim plačem može dobiti od roditelja sve što poželi. Posebice učinkovito je koristio goste u kući ili, pak, roditeljske posjete prijateljima i rođacima kada je znao razbijati sve po kući prije nego što bi mu ispunili želju.
Kasnije su ga roditelji preventivno nagrađivali uoči takvih susreta. Dosta rano je shvatio da se s načinom prehrane može i te kako zaraditi.
– Ka dite sam moga pojist sve i svašta, ka Gargantua – govori Ante.
Pa se moja mater time falila, a druge joj žene zavidile. A stalno čitala i s televizije upijala emisije o prehrani dice, o tome što je zdravo, a što nije. Onda mi dođe ideja. Neću juhu, neću voće, neću ništa što ona želi. Ako mi ne plati.
Škrti ćaća se bunio zbog materina mita i govorio da dicu ne triba gonit na silu da jedu, jerbo je on čitavo ditinjstvo bio gladan, pa priživio, zbog čega ga je mater zamrzila. A ja bez mita nisam htio jest i gotovo.
– Za pare sam moga i govno pojist, a bez para ni čokoladu – kazuje Ante koji je kasnije otkrivao nove načine zarade na mitu i korupciji.
Nikada nije roditelje poslušao, npr. otišao po kruh u prodavaonicu, po krumpire u podrum, zaključati garažu…, a da nije za to bio nagrađen. Mitili su Antu i da ide u školu, premda ni osnovnu ne bi završio da mu otac nije posjećivao razrednika i pravdao izostanke.
Ante priča da jedne prilike nije bio zadovoljan darom od sto dolara bogatog rodijaka iz Amerike, pa je u vatru bacio novčanicu koju su roditelji spasili i Anti obećali još toliko ako pristojno zahvali rodijaku. Čak je bio u komuni, premda nikada nije ni probao drogu.
– Samo ne idi u drogu, sine, govorili su mi roditelji kad sam završio srednju i nisam zna kamo. Onda im ja u povjerenju slažem da sam teški drogeraš. Tu sam im diga pet tisuća. A to sam da jednom rodijaku koji mi je reka da će mi sredit vojnu mirovinu.
Ali se rodijak zajeba pa napisa da sam u rat stupio 1991. s dvanest godina, umisto 1995., kad sam ima 16 godina. Popušio zbog administrativne greške. Platio je ćaća još mnogim da me zaposle, ali Bože, bit korupcije nije u tome da te zaposle, nego da ne radiš, a imaš novce.
Moji starci to nikada nisu shvatili. Mitili su mene, umisto onih koji će meni pomoći. Ante je prerano ostario, napustili ga rodijaci i stari prijatelji i ne vidi perspektivu. Najteže mu padaju nagovaranja rodbine da se oženi i stvori obitelj. Čime ću ja podmitit svoje dite, pita se Ante. Još ako bude na ćaću. A bez toga bi njegov život bio tuga.
– Moj život ima bi smisla samo ako se dogodi Strašni sud. Inače ću napisat oporuku i svoj imetak: kasete, CD-e, igračke, motore, auta… pripisat materi. Znaš kako se dobro drži!
