Eugène Delacroix, najistaknutiji zagovornik romantizma

Francuski slikar i grafičar Eugène Delacroix, najistaknutiji predstavnik i zagovornik romantizma u francuskom slikarstvu, rođen je na današnji dan prije 225 godine, 26. travnja 1798. u Charenton-Saint-Mauriceu.

Nagađa se da je njegov pravi otac bio političar i diplomat Charles Maurice de Talleyrand-Périgord, koji je bio prijatelj obitelji i kojem je po izgledu i karakteru sličio.

Učio je kod Pierrea Guérina, kopirao Rubensa i Veronesea, cijenio engleske pejsažiste.

U pariškom je Salonu debitirao 1822. god. djelom Dante i Vergilije u paklu, kojim je obilježen prijelom između akademskog klasicizma J. L. Davida i novog naziranja, koje se istodobno s književnim romantizmom, borilo za slobodu likovnog izraza. Slika je nastala pod uticajem Géricaultove slike Splav Meduze.

Godine 1832. Delacroix putuje u Maroko i Alžir, gdje dozrijeva njegov smisao za jake kolorističke ekspresije. Nevjerojatnom upornošću radio je skice i studije svega što je vidio, nastojeći naročito fiksirati ritmove pokreta (Alžirske žene u haremu, 1834).

Slikao je velike kompozicije, u kojima je ponajviše prikazivao dramatične povijesne trenutke (Car Justinijan sastavlja zakonik, 1826; Križari osvajaju Carigrad, 1841), mitološku tematiku (Medeja, 1838), biblijske prizore (Dobri Samaritanac, 1850; Tobija i anđeo, 1863), egzotične zvijeri i konje (Lov na lavove, 1854), teme iz djela Dantea, W. Shakespearea, G. G. Byrona, W. Scotta i J. W. Goethea (većinom u grafici).

Izvodio je po narudžbi velike dekoracije u pariškim javnim ustanovama (strop u Senatu, 1846., i Louvreu, 1850), palačama i crkvama (Borba Jakova s anđelom u crkvi Saint-Sulpice, 1855).

Radio je i portrete, osobito likove glazbenika (F. Chopin, H. Berlioz, N. Paganini).

Svojom imaginacijom, dinamikom i patosom te domoljubnim zanosom Eugène Delacroix se suprotstavljao akademskim formulama i ustrajavao na slobodi likovnog izraza.

Tako je u vrijeme Srpanjske revolucije 1830. god., u domoljubnom zanosu naslikao čuvenu sliku Sloboda predvodi narod. Slika prikazuje alegorijski lik slobode među stvarnim sudionicima ustanka koje mu je opisao brat, sudionik revolucije.

U odabiru tema i tehnika (uljene boje, akvarel, freska, i dr.) bio je vrlo raznolik, a bio je i neobično dobar crtač. Rehabilitirao je boju kao počelo slikarske kreacije, čime je nagovijestio impresionizam; nadahnuo A. Renoira, P. Seurata i V. van Gogha.

U Dnevniku (Le Journal d’Eugène Delacroix, I–II, 1932), četiri je desetljeća bilježio misli i uočavanja o umjetničkim pojavama svojega doba; njegovo bogato dopisivanje objavljeno je u dva sveska 1878.

Delacroix je 1862. sudjelovao u stvaranju Francuskog društva umjetnika (Société Nationale des Beaux-Arts). Njegov prijatelj, pisac Théophile Gautier, postao je predsjedavajući, a slikar Aimé Millet bio je zamjenik predsjednika.

Zima 1862. – 63. bila je izuzetno teška za Delacroixa. Bolovao je od teške upale grla koja se pogoršala tijekom proljeća. Svojoj pouzdanoj domaćici, Jenny Le Guillou, ostavio je dovoljno novca za život, dok je naredio da se sve u njegovom studiju proda.

Dana 13. kolovoza 1863. Delacroix je preminuo i pokopan je na groblju Père Lachaise.