Avanturist koji je stvarao moderno slikarstvo
Na današnji dan prije 120 godina, 8. svibnja 1903. u Atuani, Markižansko otočje, umro je popularni francuski slikar Paul Gauguin.
Eugène Henri Paul Gauguin rođen je u Parizu 7. lipnja 1848. godine. U djetinjstvu je nekoliko godina živio u Peruu, bio kasnije u mornarici, zatim bankovni činovnik i slikar amater, ali je nakon poznanstva s Camilleom Pissarroom napustio posao i posvetio se umjetnosti.
U početnoj fazi je pod utjecajem impresionista, a poslije se priklanja postimpresionizmu. Sa skupinom istomišljenika odlazi 1886. godine u Pont Aveu i slika bretonske krajobraze i folklor, a na poziv van Gogha odlazi 1888. u Provansu, ali u njihovim odnosima ubrzo dolazi do napetosti i raskida.
Analitičkoj metodi impresionista suprotstavio je ideju o slikarstvu kao sintezi širokih površina čiste boje i čvrstoj modelaciji oblika.
Godine 1885. prvi put odlazi u Bretanju, gdje kloazonističkom tehnikom (plohe čiste boje obrubljene tamnim linijama) slika bretonske krajolike i ekspresivne folklorno-sakralne prizore u duhu pučkoga primitivizma (Vizija nakon propovijedi – Sv. Jakov u borbi s anđelom, 1888; Žuti Krist, 1889). U Parizu se zbližio sa skupinom Nabis i simbolistima.
Gauguin je 1891. boravio na Tahitiju, a od 1895. definitivno se nastanio na Markižanskom otočju, gdje je u primitivnom i egzotičnom kraju otkrio iskonske životne vrijednosti.
Slikao je brončanosmeđe likove otočnih djevojaka i mladića stiliziranih oblika, plošno zahvaćenih unutar teškog i lapidarnog crteža, ukomponirane u raskošne krajolike žarke i kondenzirane kolorističke kromatike (Tahićanke na plaži, 1891; Ta matete – Tržnica, 1892; Nave Nave Mahana – Užitak odmora, 1894; Odakle dolazimo? Tko smo mi? Kamo idemo?, 1897; Djevojke s cvjetovima manga, 1899; Žene i bijeli konj, 1903).
Objavio je autobiografsku knjigu Noa Noa (1893), ilustriranu drvorezima u boji, i ulomke svojih umjetničkih ispovijesti Prije i poslije (Avant et après, 1902).
Oblikovao je skulpture u drvu (Glava Tahićanke, 1891–93) i keramiku. Utjecao na nabizam, simbolizam i ekspresionizam, kao i na formiranje fovizma.
Nakon što je stigao na Tahiti, shvatio je da stvarnost nema veze s njegovim predodžbama. Egzotični raj o kojem je sanjao, uništen je pokrštavanjem i kolonijalnim izrabljivanjem.
Trudio se naučiti tahićanski jezik te je živio s 13-godišnjom djevojčicom Tehurom koja mu je često pozirala. Na slikama nije prikazivao stvarnost i bijedu stanovništva nego zamišljeni svijet pun boja i sreće.
Kad se razbolio, nije mogao ostati u bolnici zbog loše financijske situacije. Zatim se odlučio vratiti u Francusku. Nadao se da će ga 66 slika s Tahitija proslaviti. Umjetnici su hvalili njegova djela, ali šira publika nije prihvatila takvu umjetnost.
Nakon što mu je ljubavnica ispraznila atelje, vratio se na Tahiti 1895. godine. Kako bi se maknuo od Europljana, na obali blizu glavnog grada podigao je tradicionalnu kućicu te živio s djevojčicom imena Pau’ura a Tai, koja je rodila sina Emila.
Imao je velikih zdravstvenih problema. Između ostalog, bolovao je od sifilisa. Zbog nedostatka novca živio je na riži i vodi. Pred kraj života naslikao je veliku sliku pod nazivom Odakle dolazimo? Tko smo? Kamo idemo? Pokušaj samoubojstva arsenom propao je.
Pokrenuo je časopis Le Sourire (Smiješak) usmjeren protiv kolonijalizma. Njegove su slike u međuvremenu u Europi postajale sve popularnije te je napokon počeo zarađivati.
Tahiti mu se činio preeuropski, pa je otišao na markeški otok Hiva Oa. Ondje je opet živio s maloljetnicom, koja je rodila kćer.
Zauzimao se za prava domorodaca, zbog čega je imao problema s vlastima. Osuđen je na zatvorsku i novčanu kaznu zbog klevete, ali je umro prije služenja roka 1903. godine.
