Danas Crkva slavi svetu Luciju, ranokršćansku mučenicu sa Sicilije, jednu od najštovanijih svetica u kršćanskoj tradiciji, osobito povezanu sa svjetlom, vidom i adventskim običajima.
Sveta Lucija rođena je u 3. stoljeću u Sirakuzi na Siciliji. Prema predaji, njezina majka Eutihija, pobožna kršćanka, bolovala je od teške i neizlječive bolesti. U potrazi za ozdravljenjem, Lucija ju je nagovorila na hodočašće na grob svete Agate u Kataniji. Ondje se, prema legendi, Luciji ukazala sveta Agata i navijestila kako će joj majka ozdraviti, ali da će Lucija zbog svoje vjere podnijeti mučeničku smrt. Proročanstvo se ubrzo ispunilo – Eutihija je ozdravila.
U znak zahvalnosti i vjernosti Kristu, Lucija je prodala cijelo obiteljsko imanje i podijelila ga siromasima. Time je razljutila svog zaručnika, koji ju je potom prijavio rimskim vlastima kao kršćanku. Iako je otvoreno priznala svoju vjeru, nije se htjela odreći Krista. Prema predaji, rimski su je vojnici pokušali odvesti u zatvor, no nisu je mogli pomaknuti s mjesta, čak ni kada su je upregnuli u jaram s volovima. Pokušali su je spaliti, ali je vatra nije dotaknula. Na kraju joj je prerezan vrat, a Lucija je umrla mučeničkom smrću.
Druga legenda govori o mladiću koji se zaljubio u Luciju i uporno je salijetao. Kako bi ga odvratila i sačuvala svoju čistoću, Lucija si je, prema predaji, iskopala oči i poslala mu ih na pladnju. Potresen njezinom vjerom i žrtvom, mladić se obratio na kršćanstvo. Upravo zbog tih predaja sveta Lucija u ikonografiji se često prikazuje s očima na pladnju ili u ruci, s bodežom ili svjetiljkom. Njezino ime dolazi od latinske riječi “lux”, što znači svjetlo, pa se štuje kao zaštitnica vida i slijepih.
Blagdan svete Lucije slavi se 13. prosinca. U pučkoj tradiciji običaj je pratiti i zapisivati vrijeme kroz dvanaest dana, od Lucije do Božića. Vjerovalo se da će sljedeće godine u pojedinom mjesecu vladati isto vrijeme kakvo je bilo na odgovarajući dan u tom razdoblju.
Sveta Lucija jedan je od rijetkih svetaca kojeg štuju i luteranske zajednice u Skandinaviji – u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj i Finskoj. Tamošnja proslava sadrži brojne pretkršćanske, pogansko-germanske elemente.
Na Lucijin dan djeca su se darivala voćem, slatkišima ili suhim smokvama, koje su se ostavljale u čarapama, pod jastukom ili u papučama. Kako je sveta Lucija zaštitnica vida, toga su dana postojale zabrane tkanja, vezenja i šivanja.
U Gorjanima u Slavoniji poznat je običaj Luce, u kojem muškarac maskiran u babu obilazi kuće sa ženskom djecom i provjerava znaju li moliti i jesu li marljive. Nosio je lonac sa žeravicom i prijetio neposlušnima. Djeca su se toga običaja često bojala i dugo ga pamtila.
Jedan od običaja koji se sačuvao do danas jest sijanje božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Taj je običaj rijedak u Europi i, uz Portugal i južnu Italiju, vezan je gotovo isključivo uz hrvatsko podneblje.
Do Božića pšenica naraste i ukrašava domove, a tijekom blagdana stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Često se povezuje crvenom vrpcom ili hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima u sredinu stavlja čaša s tri svijeće koje se pale na Badnjak. Nakon Božića pšenica se baca na krov kuće.
Sveta Lucija zaštitnica je ratara, slijepih (tjelesno i duhovno), lađara, staklara, krojača, kovača, trgovaca, pisara i vratara. Osobito se štuje u Dubrovniku, gdje ima oltar u crkvi sv. Vlaha, zatim u Splitu, gdje joj je posvećena kapela u kripti katedrale, te u Sirakuzi, gdje se nalazi drevna bazilika svete Lucije.
Zaštitnica je i Turopolja, Velike Gorice, Peruđe, Sirakuze, Malte i Švedske.
Predaja govori da je sveta Lucija, hodajući svijetom, stigla do stijene na rubu sela Skitače. Umorna je ondje zaspala, a kada se probudila, kraj sebe je ugledala izvor na kojem je umila oči. Izvor od tada neprestano teče, a vjernici su njegovom vodom ispirali oči, osobito oni slabovidni.
Druga legenda kaže da je Lucija, ugledavši pogled na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, zaplakala od ganuća, a iz njezinih suza nastao je izvor koji i danas ne presušuje. Iako su legende različite, činjenica je da se na vrhu brda kod Skitača nalazi izvor vode koji nikada ne presušuje, što je rijetkost i svojevrsni prirodni fenomen.
Zbog toga mnogi i danas hodočaste na to mjesto, vjerujući da se radi o suzama svete Lucije.
