Školujemo ih u Mostaru, a nema ih u školama: Gdje su edukacijski rehabilitatori?

Dok se sve češće govori o rastućem broju djece s teškoćama u razvoju, potrebi za ranom intervencijom, inkluzivnim obrazovanjem i snažnijom podrškom obiteljima, u Hercegovačko-neretvanskoj županiji otvara se pitanje koje je u javnosti dosad ostalo gotovo nevidljivo – položaj i nezaposlenost edukacijskih rehabilitatora.

S jedne strane roditelji sve češće traže stručnu pomoć, a nerijetko ni sami ne znaju kome se obratiti, koji im je profil stručnjaka potreban i gdje takvu podršku mogu dobiti.

S druge strane, upravo u trenutku kada potrebe rastu, dio educiranih stručnjaka ne uspijeva pronaći svoje mjesto u sustavu.

Na to za Bljesak.info upozorava Anđela Rajić, magistrica edukacijske rehabilitacije i asistentica na studiju Edukacijske rehabilitacije Sveučilišta u Mostaru.

"Nije dovoljno samo obrazovati stručnjake. Moramo im omogućiti da svoje znanje stave u službu djece i sustava u kojem su najpotrebniji", poručuje Rajić.

Struka postoji, potreba postoji – radnih mjesta nema dovoljno

Studij Edukacijske rehabilitacije u Mostaru postoji od 2014. godine, uz studij u Tuzli, a kroz više generacija obrazovan je značajan broj stručnjaka.

Prema riječima Anđele Rajić, dio njih nakon završetka studija nije uspio pronaći zaposlenje u HNŽ-u.

"Prvih godina studija velik broj studenata dolazio je upravo s područja naše županije. Danas sve manji broj mladih iz HNŽ-a upisuje ovaj studij. To bi nas trebalo zabrinuti", upozorava za Bljesak.info.

Kako ističe, pitanje je vrlo jednostavno – ako se stručnjaci obrazuju, a sustav im nakon studija ne nudi mogućnost zaposlenja, gdje će oni svoje znanje uopće primijeniti?

Dio ih odlazi u druge gradove ili države, dio pronalazi posao u privatnom sektoru, dok dio radi kao asistenti u nastavi.

Asistent nije isto što i edukacijski rehabilitator

No upravo tu stručnjaci upozoravaju na važnu razliku.

Asistent u nastavi ima iznimno važnu ulogu, ali ta uloga nije isto što i posao edukacijskog rehabilitatora.

„Edukacijski rehabilitator nije stručnjak čije se djelovanje treba svesti na pružanje asistencije jednom djetetu u učionici“, naglašava Rajić.

Edukacijski rehabilitator trebao bi biti dio stručnog tima odgojno-obrazovne ustanove i sudjelovati u procjeni potreba djeteta, planiranju i provođenju podrške, praćenju razvoja i napretka, suradnji s roditeljima i učiteljima te stvaranju uvjeta u kojima dijete može ostvariti svoje potencijale.

Učitelji ostaju bez dovoljne stručne podrške

Problem se pritom ne zaustavlja samo na nezaposlenosti jedne struke.

Velik teret, upozorava Rajić, ostaje na učiteljima i nastavnicima.

Od njih se očekuje rad s djecom s različitim teškoćama, iako često nemaju dovoljno vremena, stručne podrške ni specifičnih znanja za sve izazove koji se pojavljuju u učionici.

U takvim okolnostima učitelji su nerijetko prisiljeni improvizirati i sami pronalaziti načine kako djetetu omogućiti sudjelovanje u nastavi i svladavanje gradiva.

"To nije problem učitelja. To je sistemski problem", upozorava Rajić.

''U cijeloj županiji samo jedan zaposlen edukacijski rehabilitator''

Posebno zabrinjava njezin navod da je na području cijele Hercegovačko-neretvanske županije trenutno zaposlen samo jedan edukacijski rehabilitator u redovnom odgojno-obrazovnom sustavu, i to u Čapljini.

Ako se uzme u obzir broj djece s teškoćama u razvoju, potrebe njihovih obitelji, potrebe škola i činjenica da se stručni kadar već godinama obrazuje upravo u Mostaru, postavlja se pitanje zašto se ti stručnjaci ne zapošljavaju u većem broju.

"Gdje su edukacijski rehabilitatori koji su obrazovani u Mostaru? Zašto ih naš sustav ne zapošljava? I koliko dugo možemo govoriti da za njima još nema potrebe?", pita Rajić.

Djeca ne mogu čekati sustav

Prema njezinim riječima, najveći je problem to što se o potrebi stručne podrške govori godinama, dok djeca, roditelji i nastavnici podršku trebaju odmah.

"Djeca s teškoćama neće čekati da sustav postane spreman. Njihove potrebe postoje danas. Njihovi roditelji podršku trebaju danas. Učitelji trebaju stručnu pomoć danas", upozorava Rajić za Bljesak.info.

Smatra kako bi nadležne institucije trebale ozbiljno razmotriti sistemsko zapošljavanje edukacijskih rehabilitatora u odgojno-obrazovnim ustanovama HNŽ-a, a ne njihovo angažiranje samo kroz pojedinačne i ograničene uloge.

Pitanje kvalitete cijelog sustava

Rajić naglašava kako ovo nije samo pitanje zapošljavanja jedne struke.

Riječ je, kaže, o kvaliteti obrazovanja, podršci djeci s teškoćama, pomoći roditeljima, rasterećenju učitelja i kvaliteti cijelog odgojno-obrazovnog sustava.

"Kao magistrica edukacijske rehabilitacije i osoba koja danas sudjeluje u obrazovanju novih generacija stručnjaka, smatram da moramo o ovome govoriti i svakodnevno podizati svijest o tome koliko je važno pokrenuti pitanje zapošljavanja edukacijskih rehabilitatora u redovne odgojno-obrazovne ustanove", zaključuje Rajić.

U sustavu koji sve snažnije govori o inkluziji, individualnom pristupu i jednakim mogućnostima za svako dijete, pitanje stručnog kadra teško može ostati po strani.

Jer potreba za edukacijskim rehabilitatorima nije samo kadrovsko pitanje.

To je pitanje odgovora sustava na potrebe djece kojima je stručna podrška potrebna upravo sada.